Zovem se Dijana Knežević,
iz Sarajeva sam, veliki sam ljubitelj
životinja pasa i mačaka, posebno.
Početkom septembra u Poreču, gdje
sam živjela neko vrijeme, jedne nedjelje
čula sam žalosno mijaukanje iz žbunja
preko puta Pučkog sveučilišta. Zastala
sam i počela je dozivati mac, mac,
ona se nećkala, bila je strahovito
uplašena. Trčkarala je tamo-vamo,
ali ja sam bila uporna. Napokon mi
je prišla, mala crna maca sa velikim
zelenim okicama i bijelom zvijezdom
na trbuhu. Zaplela mi se u kosu, srce
joj je snažno kucalo i zavijala je
iz sveg glasa.
Odnijela sam je u obližnji kafić
i naručila joj mlijeko. Uspjela sam
je malo smiriti i dovesti kući. Pošto
nisam imala pijesak, nuždu je obavila
u kutiji za cipele u koju sam stavila
novine. Nahranila sam je, nakon čega
mi se opet uvukla u kosu i predući
zaspala.
Ujutro me probudila lupkajući me
šapicama po licu. Odnijela sam je
veterinaru, očistila se od parazita,
a nakon nekoliko dana sam je i vakcinisala.
Veterinar je ustanovio da ima oko
dva mjeseca. Lijepo je napredovala,
dlaka joj je postajala sve sjajnija
i sjajnija. Nazvala sam je Bush (grm
engl.).
Početkom decembra smo doputovale
u Sarajevo. Putovanje je dobro podnijela
(15 sati Poreč-Sarajevo), veći dio
puta je prespavala u svom kavezu,
kupljenom za tu priliku. U Sarajevu
nas je dočekala moja kćerka koja ima
psića Medoxa (mops), starog 9 mjeseci.
Sprijateljili su se i po cijeli dan
se igraju. Jučer smo ih vodili na
sterilizaciju (Bush se već počela
tjerati), evo ih sada spavaju.
|
Bush i Medox;
malo se igraju |
To je moja priča. Bush
me smiruje, dok gladim njenu sjajnu
dlaku obuzima me toplina i preplavi
osjećaj nježnosti. Pomogla mi je u
jednom kriznom razdoblju moga života,
ostat će sa mnom zauvijek, nikada
je neću napustiti.
TA DIVNA, NJEŽNA STVORENJA LIJEĆE
DEPRESIJU BOLJE OD BILO KAKVIH PROZACA.
(c) Dijana Knežić
|
