Bilješke i ilustracije koje slijede o mačkama i mačkama u čast, rezultat su preko pedeset godina brižljivog, promišljenog i pozornog proučavanja, mnogih istraživanja, kao i korisnog obraćanja pažnje na tuđe činjenice i sklonosti.
Od ranoga djetinjstva do danas, ljubav prema Prirodi bila mi je glavno zadovoljstvo; životinje i ptice nisu predstavljale samo predmet proučavanja već su me duboko zaokupljale. Bilježio sam njihove navike, gledao načine ponašanja, i našao sam trajno zadovoljstvo u njihovom prijateljstvu.
Ova ljubav prema životu životinja i prema Prirodi, sa svim svojim promjenama i fazama, rasla je sa mnom od djetinjstva do odrasle dobi, i nije ništa manje ugodna u mojoj poodmakloj dobi.
Između životinja možda najsavršenija, i sigurno najpitomija, jest Mačka.
Nisam oduvijek tako mislio i imao sam predrasude o njoj, bilo je potrebno određeno vrijeme da dođem do ovakvog uvjerenja; ipak, to je činjenica. Mačka je pravi dio našeg kućanstva, istodobno je korisna, tiha, umiljata, i poput ukrasa.
Malen ili velik pas može se cijeniti i držati kao ljubimac, ali generalno je beskoristan; mačka, bila ljubimac ili ne, uvijek je 'u službi'. Da nije naših mačaka, štakori i miševi bi jurili po našim kućama, zgradama, kultiviranim i drugim zemljištima. Da nema milijuna mačaka, imali bismo bilijune glodavaca.
Dugo razdoblje zanemarivanja, lošeg postupanja i potpune okrutnosti, s malo ili nimalo nježnosti, ljubaznosti i dresiranja, učinilo je mačku samostalnom i neovisnom; iz toga proizlaze čudesne sposobnosti vrebanja s takvom koncentracijom koja stvara stanje analogno logici, pomiješano s plahošću, oprezom, žestinom i osvetničkom naravi.
Ali kako se stvari mijenjaju, mačke se sad tretiraju s blagošću i nježnom ljubaznošću; njeguje ih se, drži ih se kao ljubimice i često se razmaze; priča im se, primjećuje ih se i trenira. Time velik dio zla koje je bivša okrutnost usadila u njihove često bijedne živote, nestaje u svega nekoliko generacija, a mačka postaje više nego ikad ne samo koristan i uslužni pomagač, već i predmet sve većeg interesa, divljenja i kultivirane ljepote, pa čak i profita, obzirom na svoju vrijednost.
Rekavši ovoliko, sa zadovoljstvom ću izraziti osjećaje duboke zahvalnosti dragim prijateljima, koji su mi ljubazno pomogli u mojemu 'radu iz ljubavi'.. *

HARRISON WEIR.
'Iddesleigh', Sevenoakes, 5. svibnja 1889.

Nakon Izložbe mačaka u Kristalnoj palači, obično sam primao brojna pisma koja traže podrobnije obavijesti. U jednome su me pitali:'Kako izgleda prava kornjačevina?' Drugo je glasilo:' Što je tabby?' Netko mi piše o sjajnoj naravi svoje mačke, dok me drugi pita kako odučiti mačku od grebanja namještaja, i tako dalje.
Nakon dužeg razmatranja, također i na zamolbu mnogih, mislio sam da je najbolje objaviti moje bilješke o mačkama, o njihovim ponašanjima, navikama, instinktima, osobitostima, korisnosti, oznakama, oblicima i drugim kvalitetama koje se traže na primjercima podobnima za izlaganje, na sad već uhodanoj izložbi (...)
Ima tome mnogo godina kad sam, razmišljajući o velikom broju mačaka koje se pojedinačno drže u Londonu, dobio ideju da bi bilo dobro održati izložbu mačaka kako bi se različitim pasminama, bojama, oznakama itd. posvetila veća pažnja; time bi domaća maca, sjedeći ispred vatre, posjedovala ljepotu i atraktivnost koju njezin vlasnik, zbog nebrige, dosad nije zamjećivao ni poznavao.
Imajući ovakvu viziju, nazvao sam mojeg prijatelja gospodina Wilkinsona, tadašnjeg upravitelja Kristalne palače. S njegovom uobičajenim poslovnim i bistrim duhom, vidio je to kao 'stvar koju treba napraviti.'
U nekoliko dana sam prikazao shemu čitavog radnog plana: pravila nagrađivanja, pristupne iznose, broj razreda, i točke po kojima mačke trebaju biti suđene, broj nagrada u svakom razredu i njihovu vrijednost; različite varijetete boja, oblika, veličina i spola za koje nagrade trebaju biti dodijeljene.
Također sam načinio crtež mačje glave koji može biti odštampan na crnom ili žutom papiru.. Gospodin F.Wilkinson, prirodoslovac poduzeća (Kristalne palače) i upravitelj izložbi, preuzeo je posao troškova i naradio se; sakupio je brojne mačke među kojima je bila i moja plavi tabby 'Stara Dama', tad oko četrnaest godina stara, a ipak najbolja na izložbi po svojim bojama i nikad nadmašena, premda kasnije možda izjednačena s drugima. Srebrno zvonce koje je nosila na ovom svojem debiju, objesio sam na lanac mojega sata.
Moj brat John J. Weir, J. Macdona i ja bili smo suci, a uspjeh je premašio naša najveća očekivanja - toliko da sam radio iz ljubavi prema mačjem rodu te me zbog djelovanja 'bez naknade, napojnice i nagrade' Kristalna palača velikodušno darivala velikim srebrnim peharom kao visokom zahvalom za moje napore koji pridonose probitku Kristalne palače, i - mačaka.
Sad kad je osnovan Klub (National Cat Club), izložbe su brojnije i povećava se broj izlagača, te postoji svaki razlog za očekivanje trajne dobrobiti u svim vidovima, za mačku koja je jedna od najinteligentnijih životinja, a ipak često vrlo loše tretirana.

Prva izložba mačaka

Crna mačka, ilustracija koju je Weir nacrtao za potrebe oglašavanja i plakata povodom prve izložbe 1871. godine.

III. Štakori, miševi i mačke

Dobro je poznata činjenica da mačke mogu biti trenirane tako da poštuju živote drugih životinja, čak i ptica koje im inače predstavljaju lovinu.
Kao dokaz ovoga dobro se sjećam priče koju mi je otac pričao o 'sretnoj obitelji' koja se pokazivala prije mnogo godina kod Waterloo Bridgea.
Tu je uvijek stajao velik žičani kavez postavljen na kotačima, koji je za vjetrovitog vremena bio zaklonjen tkaninom, kako bi se smanjio propuh i održala određena udobnost.
Pošto nije bilo naplaćivanja ulaznica, ispred ovog malog kazališta bila je postavljena kutija za donacije onih koji su htijeli nešto priložiti. Na njoj je pisalo 'Sretna obitelj- njihova kutija za novac'.
Obitelj se ponekad mijenjala, obzirom na smrtne slučajeve od starosti, ili zbog prodaje. Obično bi tu bili prisutni: majmun, sova, zamorčići, vjeverice, male ptice, čvorci, svraka, štakori, miševi, i jedna ili dvije mačke.
..A kakva je priča? Pa, priča je ovo:
Jednoga dana dok je moj otac gledao 'sretnu obitelj', došao je jedan vrlo krupan čovjek i, nakon nekog vremena je rekao:' Ah, ja ne vidim mnogo u tome. Istina je da mačke ne diraju male ptice (tad je upravo jedna mala ptica sjedila na glavi mačke), niti druge životinje, ali vi ne biste uspijeli to isto izvesti sa štakorom ili mišem.'
'Mislite da ne?'-rekao je vlasnik malog kazališta:'mislim da bih mogao vrlo lako.'
'Ne biste',rekao je krupan čovjek:'dajem vam mjesec dana da to izvedete. Dobit ćete šiling ako uspijete, uskoro ću opet svratiti..'
'Hvala vam gospodine, ali ne idite još'-kazao je vlasnik. Zatim, gurnuvši štap između rešetki kaveza, malo je podignuo mačku.. a ispod nje su istrčali štakor i tri bijela miša.
'Prekrasno..'-polako je izgovorio krupni gledatelj:'Prekrasno!'
I novac je bio isplaćen.
Ispravno podučene mačke neće dirati ništa, živo ili mrtvo, u prostoru u kojemu žive. Znao sam vidjeti kako se mačka igra s pripitomljenim zecom, kako veselo luduju i skaču, pri čemu se činilo da oboje silno uživaju; opet bi ista ta mačka donijela kući ubijenog divljeg zeca u zubima, a da nije ni dirnula piliće ili pačiće.

H.Weir: "Stara Dama"
Weirov crtež prikazuje njegovu plavi ili srebrni tabby britansku kratkodlaku macu, koja je u dobi od 14 godina bila Best in Show na izložbi u Kristalnoj palači 1871. godine.

Prošlo je neko vrijeme otkako sam objavio knjigu 'Naše mačke i sve o njima' 1889.godine, i mnogo se toga dogodilo u svezi ovih kućnih ljubimica.
Kao svatko, svjestan sam da se sve mijenja, ništa ne miruje; današnje postaje prošlost a ono što je bilo skriveno – otkriva se, ponekad sasvim slučajno a nekad znanstvenim istraživanjima; ali jedva smo bili pripremljeni za tako čudesno otkriće kao što je velik broj mačjih mumija iz Beni Hasana u središnjem Egiptu.
Otkrio ih je egipatski felah, poljoprivrednik, koji se srušio u jamu; kroz daljnje istraživanje pokazalo se da je to velika podzemna pećina potpuno ispunjena mumijama mačaka, od kojih je svaka zasebno bila balzamirana i omotana tkaninom, na način egipatskih ljudskih mumija. Tako su ležale, brižno poslagane u redovima, vjerojatno posljednjih tri ili četiri tisuće godina.
Kao što je dobro poznato, mačka je bila 'totem' tamošnjeg drevnog naroda, stoga kad bi mačka umrla sahranili bi je sa svim počastima, balzamiranu i često ukrašenu na neobičan način; ukratko, posvećivali bi joj istu pažnju kao ljudskom biću.
Dugo se vjerovalo da groblje mačaka postoji na istočnoj obali Nila, no tek je ujesen 1889.godine sretni Egipćanin neočekivano naišao na njega, nedaleko od Kaira.
Čim se saznalo za ovo otkriće, egipatski agenti su počeli trgovati primjercima mumija;
jedan moj prijatelj poslao je po četiri komada te se uskoro pokazalo da će vlasnik zemljišta i pećine na ovaj način ostvariti veliku zaradu.
Obzirom na velik broj mumija kao i cijene i interes kojega su pobudile, tužno je primijetiti, ali bivša su 'božanstva' u stotinama tisuća izvlačena iz njihovog posljednjeg počivališta da bi brzo bila prodana lokalnim poljoprivrednicima, u svrhu obogaćivanja tla.
Mnoge druge završile su kod aleksandrijskog trgovca, odakle su parobrodom poslane u Liverpul. Pošiljka je sadržavala 19,5 tona te je prodana putem aukcije, većinom lokalnim trgovcima gnojivom. Aukcija je bila poznata samo trgovačkim krugovima, a velikom dijelu je rušena cijena na iznose od svega 3 ili 4 funte po toni.
Velike i savršene mumije izabrali su muzeji i privatni kolekcionari a mešetar koji je prodavao, koristio je glavu jedne mačke umjesto aukcionarskog čekića.
Sad se tone posvećenih mačaka koriste kao gnojivo, u našem engleskom tlu biljke rastu kroz njih, na njima i iz njih; i ako je tako, kao što kemičari tvrde, ove biljke uzimaju u svoj sustav ono čime se hrane, onda smo i mi, u kruhu kojega smo pojeli, možda progutali komadić ako ne i čitavu povećenu mačku.

Pokušao sam saznati od osoba iz Liverpula da li su među gomilom mačjih tijela pronađene dlake koja bi pokazale boju, no bezuspješno; nisam mogao doći do bilo kojeg zaključka koji bi ukazivao na vrstu ili pasminu.
Naravno, prema mumijama je dobro poznato kojega su oblika, veličine i općenitog izgleda bile mačke starih Egipćana, ali koliko sam saznao, dosad nitko nije uspio pronaći dlaku koja bi ukazala na boju mačaka.
U svezi ovoga i korištenja tijela iz mačjih mumija za gnojivo, prisutna je i moderna ideja držanja mačaka zbog njihovog krzna.
Priopćeno je da je za tu svrhu u Washingtonu u Americi osnovano poduzeće, te je jedan otok kupljen ili zakupljen da bi tome poslužio. Namjera je uzgajati sasvim crne mačke, a pošto je njihovo prebivalište okruženo vodom, pretpostavlja se da će na kraju proizvoditi samo mačke takve lijepe, tamne boje.
Mačke kojima će otok biti nastanjen nabavit će se u Nizozemskoj, gdje je ova 'industrija' već 'u pogonu'. I to toliko da kad je jedan moj prijatelj, inače stariji gospodin, poslao pismo nizozemskom krznaru upit o najkvalitetnijem krznu, dobio je odgovor da su mačja krzna 'najkorisnija i najtoplija'.
Prije nekoliko danasam ga vidio, omotanog kaputom s krznenim ovratnikom i orukvicama, i čitav podstavljen crnim mačjim kožama. I moram reći da je ovo općenito odgovaralo njegovoj pojavi, ustvrdio je da je na svaki način savršeno zadovoljan.
Usput rečeno, mačje poduzeće namjerava hraniti svoje mačke samo ribama kojima otok obiluje, stoga su ustvrdili da neće imati izdataka za prehranu pa će zarada biti vrlo velika. O ovome su, nadam se, dobro obaviješteni, o prilagođavanje mačaka na prehranu isključivo ribom, jer o tome imam sumnji; u svakom slučaju moje mačke nisu dobro napredovale ako su prečesto imale ribu. Opet, ako bi mačke bile puštene da lutaju otokom po svojoj želji, vjerujem da bi krzna bila oštećena, obzirom na njihove česte nestašluke i ljubomoru koja ih potiče u borbe na život i smrt. Ali možda je ovo već uračunato u gubitke..

Kad sam pisao dio moje knjige u kojemu se osvrćem na praznovjerje povezano s domaćom mačkom i na fantastične priče o vještičjim mačkama, bio sam uvjeren da je u tim mračnim i suludim vremenima, upravo predivna sposobnost koju mačka posjeduje za njezine vlastite svrhe, bila na neki način uzrok praznovjerja koja su je okarakterizirala 'službenicom zla'.
Stoga sam tražio dokaze u evidenciji procesa suđenja vješticama, i kao što sam očekivao, bio sam nagrađen za moje napore. Mačji postupci sad bi se smatrali pametnim i znakom mudrosti, ako ne i atributima dublje naravi.
Dosad sam pronašao da su na suđenju za vještičarenje, čovjeku bila postavljena iduća pitanja: 'Dakle! I što si vidio?'
-Dakle, vidio sam njezinu Mačku kako je došetala i pokušala otvoriti kvaku na vratima.
'Što si učinio?'
-'Istoga časa sam je ubio.'
Ono što se danas smatra svakodnevnim primjerom mačkine inteligencije, bio je dokaz protiv vještica. Sir Walter Scott, u svojem pismu 'Demonologija i vještičarenje', priča o 'siromašnoj staroj ženi osuđenoj, kao obično, prema njezinom vlastitom priznanju i svjedočenju susjeda, koji je vidio njezinu mačku da u sumrak skače kroz prozor u optuženičinu kolibu, uvjeren da je to đavo. Na temelju ovog vrijednog svjedočenja je siromašna nesretnica obješena.'(...)

Otkako sam pisao o engleskoj divljoj mački, imao sam zadovoljstvo sresti gospodina Francisa Darwina, brata Charlesa Darwina, na palubi parobroda koji je išao u St.Servan. Tijekom razgovora me izvjestio da je divlja mačka bila ubijena na Bramhope Moor plantaži 1841.godine, nakon što je bila uhvaćena u dvije zamke.
Ove godine u veljači (1891.) moj dragi prijatelj gosp. Dresser iz Orpingtona, poznati prirodoslovac, poslao mi je pismo s pitanjem da li bih želio imati mačića kojemu je otac britanski divlji mačak** a majka domaća mačka, što sam nažalost morao odbiti, strahujući da bi to 'učinilo situaciju neugodnom', s mačkama koje sam imao.
On me vrlo ljubazno opskrbio idućim pojedinostima (...):'Gospodin Harrison Weir može vidjeti tatu spomenutog mačića u zoološkom vrtu. Mislimo da je mlad mačak, prema njegovim zubima, ispod godinu dana starosti. Viđen je jedne noći punog mjeseca u društvu moje male crne mačke, kod moje šume s jelenima. Uhvatili smo ga u zamku nakon što je ubio nešto ptica; nije bio jače ozlijeđen te sam ga poslao u zoološki vrt u Bartlettu.
Mi se temeljito oslobađamo divljih mačaka ovdje. Uhvatio sam neke koje su bile 43 inča od nosa do vrha repa, repova debelih na vrhu kao i na korijenu, uši su im također drukčije postavljene. Sve vrste divljih mačaka su ovdje izumrle, prošlo je deset godina otkad smo imali posljednju divlju mačku, ali tri su ubijene na ovom području protekle zime.'
Uvrstio sam ovo jer je vrlo zanimljivo, obzirom da se često tvrdi kako se divlje mačke ne miješaju s domaćima. Mačić koji mi je bio ponuđen sad se nalazi u Fawley Courtu, Bucks.

Među brojnim pismima koja sam dobio iz Amerike, jedno je od gospođe Mary A. C. Livermore iz Cambridgea, koja mi je napisala:' Upravo sam došla u posjed crne dugodlake mačke iz Maina. Nije ni perzijska ni angora, niti je indijska.
Nazivaju ih 'Coon' mačke, jer puk smatra da su nastale križanjem obične mačke i rakuna.
Moj mačak je hrđave medvjeđe-smeđe boje, ali njegovi su rođaci bili crni s bijelim, plavo-bijeli, i najplemenitiji i najslađi od njih, žućkastosmeđi s bijelim.
Rep mojega mačka je vrlo čupav a fina razbarušena dlaka mu ukrašava vrat.
Moj prijatelj ima par ovakvih potpuno crnih mačaka, pritom se mačka ne želi družiti s nijednim drugim osim sa svojim partnerom. Ipak, ona često u leglu omaci i sasvim običnog kratkodlakog mačića.'
Otkad mi je pristiglo gornje pismo, primio sam od druge osobe iz Amerike vrlo lijepu fotografiju onoga što se naziva 'Coon' mačka.
U svakom slučaju razlikuje se u pojavi od uobičajene dugodlake mačke; ali pretpostavka da bi bila križana s rakunom uopće ne dolazi u obzir, takva ideja nije održiva.
Fotografije mi pokazuju da mačka ima neobično velike uši i dugu glavu, veće duljine od očiju do vrha nosa; noge su velike i ravnomjerno prekrivene dugačkom, donekle grubljom dlakom, bez čuperaka između i na krajevima prstiju; nema dugih dlaka unutar ušiju ili na njihovim vrhovima.
Griva je značajno naglašena prema duljini dlake koja prekriva tijelo; rep je prije kratak i donekle čupav, dobro prekriven dlakom jednake duljine, oblikom podsjeća na lisičji. Oči su velike, okrugle i pune, s intenzivnim i pomalo divljim izražajem.
Sigurno je ova pasmina, kako god nastala, izuzetno zanimljiva za onoga tko proučava mačke; a karakteristična boja, kako je prije utvrđeno, mora privući pažnju neovisno o općoj pojavi ove mačke.

Otkad sam napisao gornje redove, primio sam sljedeće pismo od gospodina Henry Brookera iz Massachusettsa. Nakon pitanja o određenim pasminama mačaka, on piše: 'Godinama imam poseban rod dugodlakih mačaka; došle su s otoka uz obalu Maina, u toj su zemlji poznate kao 'Coon' mačke. Vjeruje se da su križane s rakunom, što naravno nije istina.
Stanovnici ovih otoka su moreplovci, i prije mnogo godina jedan je na svojem brodu imao par dugodlakih mačaka od kojih je potekla ova vrsta.
Na otoku postoji nekoliko kratkodlakih mačaka a ne postoji komunikacija s kopnom osim brodom. Htio sam poboljšati moj rod mačaka i dobiti finiju dlaku od ove koju sad imaju. Žute mačke su najpopularnija vrsta ovdje, i uspio sam dobiti bogatu mahagoni boju s četkastim repom nalik lisičjem.
One love u polju uz mene, a moji škotski terijeri su s mojim mačkama u najboljem prijateljskom odnosu.'
Ovo potkrijepljenje gornjih pisama i fotografija, smatram nadasve zadovoljavajućim.

Bila mi je prikazana sibirska mačka, vlasnika gosp. Castanga; pasmina mi je sasvim nova. Radi se o maloj mački sivkastoplave boje, kraćeg tijela i nogu; glava je malena i vrlo okrugla a uši su joj srednje veličine. Šarenice očiju su joj duboke zlatne boje, koja u kontrastu prema plavkastoj boji krzna čini da joj oči djeluju još blistavije; rep je kratak i gust, najviše na bazi, i iznenada zašiljen na vrhu.
Po prirodi je vrlo plaha i divlja stoga joj je teško prići; ali, kako je gospodin Castang primijetio, ova je plahost možda uzrokovana 'činjenicom da ona ne razumije naš jezik i ne zna kad joj se govori ili je se poziva.'
Mislim da bi to bila vrijedna mačka kad bi se križala s nekim od engleskih varijeteta.

Jedna osoba mi je također napisala:'U vašoj knjizi o mačkama ne spominjete norveške mačke. Bio sam u Norveškoj i ostao zapanjen mačkama koje su toliko različite od svih koje sam dosad vidio; one su mnogo krupnije građe, s gustom priljubljenom dlakom, većinom pješčane boje s tamnožutim prugama.'
Pretpostavljam da trebam zaključiti da su oba spola pješčane žute boje. Ako je tako, rekao bih da je to prije stvar selekcije nego nove boje. Nalazim da mačke iz hladnijih zemalja uglavnom imaju kraće, gušće i vunastije krzno, i u pravilu, sudeći prema informacijama koje kontinuirano dobivam, dominiraju jednobojne.

Neki također traže posebno velike mačke. Mislim da je to velika greška, mačke normalne srednje veličine su mnogo ljupkije, i u većini slučajeva lišene grubosti koja odlikuje prve navedene; pritom su male mačke izuzetno lijepe, i pretpostavljam ne samo zbog mode, već se sad i uzgajaju upravo zbog svoje ekstremne dražesti.
Čuo sam o nekima od ovih mačaka (Bantam) koje su nastale kod izvrsnog uzgajivača gosp. Herberta Younga, koji ne samo da je stvorio kornjačevina mačka, već je još više zaokupljen uzgojem te nimalo ne sumnjam da će biti vrlo uspješan, kao što je bio u stvaranju novih boja i najfinijih srebrni tabby kratkodlakih mačaka dosad viđenih.
Ove kratkodlake mačke, po mojemu mišljenju, daleko premašuju ljepotu svake dugodlake mačke ikad izlagane, i svakako su 'slađe naravi'.

U mojem prethodnom izdanju 'Naših mačaka' pisao sam pun nade i u očekivanju da će mnogo dobroga proizaći iz institucije zvane National Cat Club, čiji sam predsjednik bio. Nažalost moram reći da se nade i očekivanja nisu ostvarili, i sad osjećam najdublje žaljenje što sam ikad bio potaknut na bilo koji način surađivanja s klubom.
Nemam potrebu ići u pojedinosti tek ću reći kako sam našao da se temeljna ideja mnogih članova sastoji ne toliko u promociji dobrobiti mačaka, koliko u osvajanju nagrada, i posebice medalja u lokalnim klubovima, koji iako se nude kao javne predstave, ne dopuštaju natjecanje nikome osim članovima, a pritom publiku često ostavljaju u zabludi da se radilo o otvorenom natjecanju.
Zbog ovoga i iz drugih razloga, osjećao sam da je moja dužnost da napustim Klub. Također sam napustio suđenje mačaka, čak i na mojoj staroj, vrlo dragoj izložbi u Kristalnoj palači; jer više ne držim do susreta s takvim 'ljubiteljima mačaka'.

Veoma sam naklonjen domovima za mačke. Onome u Dublinu, kojemu gospođica Swift poklanja toliko pažnje; onome u Londonu, gdje gospođica Mayhew radi s oduševljenjem istinskog 'ljubitelja mačaka', kao i domu kojega vodi gospodin Colam; svi zaslužuju i imaju moje najiskrenije i najtoplije odobravanje, naklonost i podršku, i iskaču u toliko svijetlom kontrastu prema samozvanim 'ljubiteljima mačaka' iz National Cat Cluba.

HARRISON WEIR, Sevenoakes, 12. ožujka 1892.

*Slijedi zahvala H. Weira poimence izdavačima uz čije je dozvole citirao pojedina djela; poduzeću vlasnika Walker & Boutal za izdvedbu njegovih crteža, kao i prijateljima Charlesu Dickensu & Evansu za pažljivo printanje.
**'Britanska' ili 'engleska divlja mačka' koja se spominje i čiji je primjerak bio izložen na prvoj izložbi, ustvari je škotska divlja mačka.
Izvori:
Wikipedia; Messybeast Cat Archive; Paw Peds
Tiskani: Helen Winslow 'Concerning Cats' (1900.); Frances Simpson 'Knjiga o mački' (1903.) i dr.