H.Weir: perzijska mačka 'Sylvie, vrlo svijetli tabby gđice Saunders'

Dugodlake mačke se međusobno veoma razlikuju po bojama i izgledu, kao i po kvaliteti dlake koja je kod nekih vunastija nego kod drugih. Također variraju oblikom i duljinom repa i ušiju, i veličinom očiju.
Postoji nekoliko varijeteta: ruska, angora, perzijska i indijska.
Prije 40-50 godina sve su se nazivale 'francuske mačke', jer su većinom bile uvezene iz Pariza. Naročito bijele, koje su tad bile u modi, i ako se dobro prisjećam, u pravilu su bile krupnije od današnjih.
Dugodlake mačke drugih boja tad su bile rijeđe i manje su se cijenile.
Čisto bijele s dugom svilenkastom dlakom, s plavom ili ružičastom vrpcom ili sa srebrnom ogrlicom s upisanim imenom, ili s kožnatom optočenom mjedi, često su se mogle vidjeti kako leže lijeno opružene svojom čitavom duljinom na luksuznim vunenim prostirkama. Bile su to visoko cijenjene, razmažene ljubimice West Enda.

Neobična činjenica vezana uz bijele mačke, ne samo dugodlake već i kratkodlake, jest pojava gluhoće. Kad imaju plave oči, što je omiljena boja, one su skoro uvijek gluhe, iako sam vidio primjerke čiji je sluh savršen kao kod mačaka bilo koje druge boje.
Ipak, gluhoća nije ograničena samo na bijele mačke, kao što dobro znam po mačku kojega sam kupio prije nekoliko godina na izložbi u Kristalnoj palači.
Cijena je bila niska premda se radilo o ljepotanu, bio je izvrsnog izgleda, dobrih dlake i repa, žutih očiju, s krotkim i nježnim izrazom.
Toliko me privukao da sam morao zastati i pogledati ga. On se čeznutljivo zagledao u mene, s nečime nalik melankoliji u očima boje ambre.
Stavio sam ruku između rešetki kaveza. On je počeo presti, liznuo mi ruku, protrljao se uz rešetke uzdignutog repa, kao da mi kaže:'Pogledaj moj prekrasan rep, nisam li dražestan mačak?'
'Da', pomislio sam:'zaista jako lijep mačak.' Kad sam u katalogu vidio nisku cijenu, pomislio sam da sigurno nešto nije u redu. Cijena mora biti pogrešna, ili nešto nije u redu s ovom mačkom.
Ipak ne; bio je toliko lijep, toliko pun ljubavi i nježan, izuzetno nježan.
Pa, rekao sam sebi.. ako cijena nije pogrešna, kupit ću ovu mačku.
Otišao sam do voditelja izložbe, koji je pogledao pristupnicu; cijena je bila točna, dvije gvineje. Rekao sam da ću ga kupiti, i to sam vrlo rado učinio.
Radost je trajala dok nisam došao kući i otkrio da je potpuno gluh. Kakav je to nesretan mačak bio!
Ako nije mogao ući u blagovaonicu, urlao bi tako da ga se čulo po čitavoj kući; bio je jadnik toliko gluh da nije imao pojma kakvu buku radi. Često bih poželio da čuje sebe, vrlo često sam to poželio.
Bio sam zadovoljan što je bio zaštićen, tako pun ljubavi i umiljat kakav je bio.
Al i- o užasa! - kad bi zvao da mi sjedne u krilo, njegov glas bi dobio snagu deset mačaka. Ako bi me u vrtu izgubio iz vida, pokazao bi se taj njegov glas, siguran sam da ga se pritom moglo čuti miljama daleko.
Nažalost on nikad nije znao kakvu agoniju predstavlja taj zvuk, ali ja jesam, i nikad ga neću zaboraviti.
Dao sam mu ime 'Colonel', zbog njegovog komandirajućeg glasa.
Jednoga jutra došao mi je prijatelj, blagoslovljen bio taj dan, nakon ručka vidio je 'ljepotana'.. - 'Kako lijep mačak! - rekao je.
'Jest', potvrdio sam :'lijep je kao slika.'
Nakon nekog vremena, gledajući kako se mica grije uz vatru, moj prijatelj je zaključio: 'Mislim da još nisam vidio mačku koja mi se toliko svidjela.'
Rekao sam: 'Ako doista tako misliš, dat ću ti je. Ali ima jedan nedostatak, mačak je gluh k'o top.'
Prijatelj je rekao da mu to ne smeta, i odveo je mačka svojoj kući, miljama daleko.
Bilo mi je drago što je toliko udaljen, iz dva razloga. Najprije, jer sam se bojao da bi se mogao vratiti, i drugo, jer bi njegov glas možda odzvanjao kroz noćnu tišinu.
Ali nikad se nije vratio, niti njegov zvuk.
Nekoliko dana kasnije, prijatelj mi je poslao pismo s pitanjem želim li mačka natrag. Jako su ga voljeli, sve na njemu..osim njegovog glasa.
'Ne', napisao osam: 'vrlo si ljubazan, ali ne hvala. Daj ljepotana kome god želiš, ali ne smije se ovdje vratiti, nikad.'
Idući put kad sam vidio prijatelja, pitao sam kako je lijepi mačak.
'Ti grozni čovječe, rekao je- ta mačka nas je skoro izludila. Nisam još nikad čuo nešto nalik njemu.'
'Niti ja..'-odgovorio sam s razumijevanjem.
'Ipak, sve je dobro što se dobro svrši', kazao je moj prijatelj: 'dao sam ga gluhoj staroj dami, pa su sad oboje sretni'..

Gornja pripovijest usput može poslužiti kao savjet: pri kupnji bijele mačke, ustvari bilo koje mačke, neophodno je uvjeriti se da sigurno nije gluha.
Nedugo potom vidio sam bijelu perzijsku mačku s dubokim plavim očima koja je sjedila na vratima jedne londonske tobacco trgovine.
Otkrio sam da je njezin sluh perfektan, i da je u odličnoj fizičkoj kondiciji; a ona svakako nije jedini primjer.

II. Angora

Angora mačka, kako i samo ime upućuje, dolazi iz Angore, provincije u zapadnoj Aziji poznatoj također po kozama izuzetno kvalitetne duge dlake.
Rečeno je da se ova svojstva pogoršaju kad životinja napusti taj lokalitet. To može biti tako, no ja nemam dokaza. Ako je tako, neće li i angora izgubiti svilenkastu kvalitetu dlake? Ili će joj postati kraća?
Sigurno je da mnoge uvezene mačke imaju finiju i dulju dlaku nego one iz domaćeg uzgoja, no pitanje je koje su kasnije prava pasmina. Čak i neke malo križane često imaju dugu dlaku, premda bez kvalitete teksture, duljine i svilenkaste dlake koja se primjećuje kod mačaka čiste pasmine.
Rečeno mi je da su angore ljubimice Turaka i Armenaca, najbolji primjerci su vrlo visoko cijenjeni - sasvim bijele s plavim očima, koje se smatraju savršenstvom među mačkama, u svim aspektima su kvalitetne, i njihov sluh nipošto nije manjkav.

Karakteristike su mala glava s ne predugim nosom, velike pune oči s bojom koja se harmonično slaže s bojom dlake; uši više velike nego male i zašiljene s čuperkom na vrhu. Veličina uši nije izražena jer su dublje postavljene u dugoj dlaci čela, s padajućom grivom oko glave i vrata; potonja ne smije biti kratka, kao niti tijelo, koje treba biti dugačko, skladno i elegantno, prekriveno dugom svilenkastom dlakom, s malom primjesom vunaste. U tome se razlikuju od perzijskih, a čim je dlaka dulja - to bolje.
Tekstura dlake treba biti fina koliko je moguće, također ne toliko vunasta kao dlaka ruske dugodlake; ipak više naginje ovoj nego perzijskoj.
Noge srednje dužine, proporcionalne tijelu; rep dugačak, lagano povijen nagore prema svome vrhu, s dlakom koja treba biti vrlo duga u bazi, manje duga prema vrhu. Kad je savršena, angora je ekstremno lijepa i elegantna, stoga ne čudi što je postala ljubimica Orijentalaca.
Boje variraju, pritom su najcijenjenije crna koja treba imati narančaste oči, isto kao siva i plava te angora bijele boje, premda su mekše sive, plave i svjetle žućkastosmeđe, duboko crvene i prošarane sive - nijanse boja koje se dobro stapaju s istočnjačkim pokućstvom i drugim okruženjem.
Postoje i svijetlo sive, i ono što nazivamo bojom dima; ljepotica prikazana u Brightonu (1872.) imala je bijelu dlaku s crnim vrhovima; bijela je bila jedva vidljiva, osim kad se dlaka razdvoji, takvi su tonovi izuzetno efektni.
Nikad nisam vidio uvezene jače obojene tobbye ove pasmine, niti vjerujem da su to prave angore. Kvalitetni primjerci su i sad rijetki, i ekstremno su vrijedni.
Ponašanje angore je tiha narav, društvena, poslušna; premda kad su lutalice, naročito van grada gdje sam ih vidio daleko od njihovih domova, love krtice više nalik psima nego mačkama; čini se da ne posjeduju oštru inteligenciju poput europskih kratkodlakih mačaka.
Angore nam nisu nove, pisci su ih spominjali prije skoro stotinu godina, ako ne i više. Dobro se sjećam bijelih primjeraka neuobičajene veličine koji su se prodavali prije više od 40 godina na Leadenhallu; cijena je obično bila pet gvineja, iako su neki primjerci rijetke ljepote postizali čak duplu cijenu.'

III. Perzijska mačka

Perzijske se ponešto razlikuju od angora, rep im je u pravilu dulji, oblika više nalik četki, većinom lagano podignut uvis, punije i na kraju grublje dlake, dulje na bazi.
Glava je prilično veća, s manje naglašenim ušima, premda također trebaju imati čuperak na vrhu, dugu dlaku i biti srednje veličine.
Oči trebaju biti velike, pune i okrugle, s mekim izažajem; dlaka čela je u pravilu kraća u usporedbi s dlakom drugih dijelova tijela, koje bi trebalo biti pokriveno dugom svilenkastom dlakom, vrlo dugom oko vrata, sličnoj lavljoj grivi. (...)
Boje jako variraju, sastoje se od skoro svakog tona prisutnog kod mačaka, premda kornjačevina i tabby s tamnim oznakama, po meni nisu boje perzijskih mačaka, već su dobivene križanjem s kratkodlakom kornjačevinom odnosno engleskim tabbyjem, i u pravilu pokazuju vrlo jasne znakove toga.
Danas možda ne, ali dugo vremena je crna boja bila najtraženija i najteže se nabavljala. Bogata, duboka crna, s očima narančaste boje, s lepršavom dugom dlakom i veličanstvenom grivom, krupna i skladne pojave s nježnim izražajem, što je uistinu prekrasan i vrlo rijedak primjerak.
Najbolja na koju sam naišao bila je perzijka koja je pripadala g. Edward Lloydu, inače velikom autoritetu za problematiku akvarijuma.
Mačka se zvala Minnie i bila je vrlo lijep primjerak, najčešće je odnosila prve nagrade gdje god se pojavila. Većinom je nosila ljupku ogrlicu, na kojoj su bili ispisani njezino ime i pobjede.
Gospodin Lloyd je zaključio da joj ogrlica toliko pristaje i pripada, kao da je kupljena bez obzira na njezine pobjede - a ujedno je dokaz da je Minnie 'zaslužila' svoju hranu na dulje vrijeme.
Ona je, kako je g. Lloyd s osmijehom rekao 'njegova prijateljica, a ne njegovo vlasništvo' te bi najčešće sjedila uz njega na njegovom stolu dok je pisao pisma, članke, ili planirao poboljšanja akvarijuma, koja su ga proslavila.

Sljedeća po vrijednosti je sivo-plava boja, lijep ton vrlo različito osjenčan. Na nekima naginje ljupkoj svjetlo ljubičastoj ili lila nijansi; na drugima naginje plavijem tonu, čiji izgled djeluje hladnije i snažnije, također vrlo lijepome u svojemu kontrastu.
Sve boje trebaju biti čiste, ujednačene i jasne, ni u kojem slučaju išarane, što je nedostatak. Ovdje mogu primijetiti da je u tim bojama dlaka u pravilu mekše teksture, koliko sam ja uočio, nego u bilo kojoj drugoj boji, uključujući bijelu koja je također vrlo tražena.
Zatim slijede razne nijanse svjetlih tabbyja, toliko svjetlih oznaka da jedva imaju pravo nazvati se tabby; ustvari tabby nije boja perzijskih niti sam vidio uvezenu mačku te boje. Mislim na čvrste, snažne crne oznake na smeđe-plavoj ili sivoj podlozi, do kulminacije u onima s intenzivnim bogatstvom i gustoćom tamne, harmonične smeđe i crvene, koje ipak čuvaju posve iznimnu nježnost linija i tragova, te nikad ne postaju grube ili oštre u bilo kojem od svojih rasporeda boja, ne kao kod običnog kratkodlakog tabbyja.
Oči trebaju biti narančasto-žute kod smeđih, crvenih, plavih, sivih i crnih boja.
(...)U nekoliko slučajeva našao sam da su skoro divlje naravi, grizu i otimaju se više kao pas negoli mačka, i koriste pandže rijeđe u svrhu zaštite.
Nisam našao da su onoliko ljupkih navika kao kratkodlake, premda poznajem izuzetke u oba primjera. Uvelike se odaju lutanju, ustvari kao i ruske i angore, naročito izvan grada gdje idu na prilične udaljenosti bilo zbog vlastitog užitka ili u potrazi za hranom, ili kad su 'u lovu'.
Nakon zrelog razmatranja, došao sam do zaključka da se ovaj varijetet, a pomalo i prethodni (angora), nesumnjivo razlikuje u svojim navikama od 'kratkodlake engleske domaće' mačke, kako se sad uglavnom naziva.
Možda će samo promatrači vrlo bliski perzijskim mačkama primijetiti neke osobitosti za koje smatram da sigurno postoje. Ove se mačke vežu uz mjesto više negoli za ljude, i ravnodušnije su prema onima koji ih hrane i vode brigu o njima.
One su prekrasne i korisne u kući, i većinom vrlo ugodne družice, a kad ih se drži zajedno s kratkodlakim vrstama predstavljaju lijep i zanimljiv kontrast; premda, kako sam ustvrdio, perzijske svakako zahtijevaju pažljiviji odgoj i opreznije postupanje negoli kratkodlake.
Ovdje mogu primijetiti, tijekom vremena u kojemu sam djelovao kao sudac na izložbama mačaka čemu je sad preko 18 godina, rijetko se iskazivala lošija narav kratkodlakih mačaka spram dugodlakih; premda pojedine, u nekim slučajevima, nisu iskazivale toliko ugodnu i prijatnu narav, za njih obično karakterističnu.
Moj službenik je često stradao u našim nastojanjima da ispitamo dlaku, zubalo itd. angora, perzijskih ili ruskih mačaka, i samo jednom ozbiljno od kratkodlake.
Dosad sam bio te sreće da sam izbjegao ozljede, što pripisujem mojemu opažanju iz blizine 'izraza lica' i ponašanja mačke s kojom rukujem, kako bih bio savršeno oprezan i izbjegao ozljeđivanje.
Jogunaste mace mora se prenositi držanjem za slobodnu kožu stražnjeg dijela vrata i za stražnji dio tijela, osoba koja nosi mačku mora je držati podalje od sebe.

IV. Ruska dugodlaka mačka

Ruska dugodlaka mačka

Na slici je mačak kojega sam dobio na poklon prije više godina a čiji su roditelji došli iz Rusije, nije poznato iz kojeg točno područja. Bio je različit od angore i perzijske u više aspekata, krupnijeg tijela i kraćih nogu.
Mačak je imao veoma veliku grivu, dugu i gustu, i vunastije teksture, s grubljim dlakama između; boja je bila tamni tabby, premda oznake nisu bile čiste i jasno određene; boja podloge s dubinom i bogatstvom poput dlake perzijske mačke, s nešto mutnijim izražajem.
Oči su bile velike i istaknute, sjajno narančaste, s laganom zelenkastom nijansom. Uši velike, s malim čupercima punima duge, vunaste dlake; noge čvrste i kratke, rep kraći i veoma vunast, gusto prekriven dlakama iste duljine od baze do vrha, koji je jako podsjećao na rep engleske divlje mačke.
Nije bilo toliko okretan kao druge mačke, niti je mario za toplinu, bio je mačka naviknuta na vanjski život na nižim temperaturama.
Iduća osobitost je što nije imao naviku promatrati ptice kao plijen, kao što su činile kratkodlake mačke s kojima je zajedno živio.
Nije se vezivao uz određenu osobu, kao što čine neke druge mačke, već je bio neobično sklon jednoj mojoj kratkodlakoj mački, srebrno-sivom tabbyu, u čijoj je blizini uvijek bio. Ispred peći bi sjedili zajedno; ako bi jedna napustila sobu, druga bi je slijedila.
Vrt su istraživali zajedno, noću bi spavali u istoj kutiji, pili mlijeko iz iste zdjelice i jeli iz istog tanjura; ove dvije mačke kao da su bile orijentirane isključivo jedna na drugu. Kroz čitavo moje iskustvo nisam vidio odaniji par.
Od ruskog dugodlakog i kratkodlake srebrne tabby mačke imao sam jednog mačića. Bio je crno-bijeli i u mogočemu nalik ruskoj dugodlakoj: imao je vunasto krzno i naglašenu grivu, i kratak, jako čupavi rep.
Poput njegovog oca, činilo se da naginje drukčijoj hrani, prije malim životinjama negoli pticama; premda je još bio malen, bez oklijevanja bi napao i ubio potpuno odraslog štakora.
Vidio sam nekoliko ruskih mačaka, no tek sam u ovom slučaju imao priliku usporediti njihove navike i način života prema onima drugih varijeteta; dosad nisam vidio drugih osim tabby boje, većinom tamnosmeđe.
Potpuno sam svjestan da se mnoge križane mačke prodaju kao ruske, angore i perzijske, bilo da su križane između ovih pasmina ili s kratkodlakima te neke od njih sadrže velik stupanj specifičnih karakteristika određene pasmine.
U većini slučajeva, premda ne uvijek, ispraksirano oko prepoznaje razlike prema kojima se određene pasmine mogu jasno definirati.
Kad su u pitanju nagrade za najbolje dugodlake mačke, čak i na našim najvećim izložbama suci ne izdvajaju zasebne pasmine. Bira se najbolja dugodlaka u svim pojedinostima: duljina dlake, boja, tekstura, kao i opći dojam mačke.
Kad bi nagrade bile dijeljene zasebno za najbolju angoru, najbolju perzijsku, najbolju rusku itd., zadatak bi bio više nego težak jer sam vidio 'prve križane mačke' koje posjeduju sve ili zamalo sve osobine angore, perzijske ili ruske, dok druge pokazuju veće nedostatke primjerice odaju križanje s angorom u obliku repa i manje raskošnom dlakom.
Istovremeno treba napomenuti, premda se na ovaj način mogu povremeno uzgojiti izuzetni primjerci, oni će se vjerojatno u budućnosti 'vratiti' unatrag odnosno nakon nekoliko generacija, premda uzgajani s čistokrvnima, dati će potomke koji ponavljaju izgled svojih predaka. Poznato mi je to iz iskustva sa zečevima, koji nakon što su neko vrijeme uzgajani kao kratkodlaki varijetet, iznenada pokazuju leglo dugodlakih; no nisam tako eksperimentirao s mačkama.
Istovremeno mogu ustvrditi da ne sumnjam da je takav slučaj i s mačkama, stoga savjetujem svakome tko je naklonjen mačkama, i drugim životinjama bilo koje određene pasmine, da ako je moguće ne koristi druge osim sasvim čistokrvnih primjeraka te tako izbjegne mnoga razočarenja.
No skrenuo sam s teme, vraćam se glavnom predmetu, ruskoj dugodlakoj mački.
S razlogom kažem dugodlaka, jer ću se nadalje baviti drugim mačkama iz Rusije koje su kratkodlake, od kojih dosad nijednu nisam vidio s tabby uzorkom već samo jednobojne.
Dugodlake sam dosad vidio smeđe tabbye s jednim ili dva izuzetka kad su bile crne. Postoji mogućnost da su ove mačke bile potomci tabby ili sivih roditelja, kao što se događa i kod zečeva (..).
Ne sjećam se da sam vidio bijelu rusku dugodlaku mačku, i bio bih naročito zahvalan čitateljima za svaku daljnju obavijest o ovome, kao i o svemu što se tiče određenih pasmina, načina života ili navika mačaka.
Potpuno sam svjestan da ne postoje dvije mačke koje bi bile sasvim identičnih oblika, boje, pokreta i navika.
Ali ono čemu sam posvetio mnogo pažnje i proučavanja i što želim prikazati, jest postojanje široke prirodne raznolikosti različitih varijeteta. Stoga ću biti zahvalan za svaku informaciju.

VI. Dugodlake mačke

 

Ovime sad zaključujem moja opažanja o dugodlakim varijetetima mačaka s kojima sam upoznat. One su krajnje zanimljiva sekcija; njihove navike, ponašanje, oblici i boje, predstavljaju zanimljiv predmet proučavanja za ljubitelje životinja jer se, po mojemu mišljenju, u mnogočemu razlikuju od njihove 'kratkodlake' braće.
Ipak, i dalje nastojim otkriti moguće postojanje drugih dugodlakih pasmina, stoga istražujem u svim smjerovima odakle bih mogao dobiti daljnje obavijesti, no dosad bez uspjeha.
Stoga ostajem pri pretpostavci da su tri pasmine koje sam nabrojao jedini udomaćeni dugodlaki varijeteti. Vjerujem da je njima najbliža, premda u divljem obliku, britanska divlja mačka*, koja u nekim slučajevima ima grivu i čupavi rep pomalo nalik na rusku dugodlaku, sa sličnim 'izrazom lica' i naglašenijim čuperkom na vršcima ušiju.
Također je velika, poput nekih 'dugodlakih' mačaka koje sam vidio; zapravo mnogo je sličnija ovim pasminama negoli kratkodlakim mačkama.
Bio sam zapanjen mnogim sličnostima kad sam vidio britansku divlju mačku koju je vojvoda od Sutherlanda pokazao na prvoj izložbi mačaka u Kristalnoj palači, u srpnju 1871. godine. Nudim to tek kao jednu ideju za daljnje razmatranje.

Istodobno, dozvolite da kažem da nisam imao mogućnost za proučavanje anatomije britanske divlje mačke, za razliku od ruske i drugih dugodlakih mačaka.
Samo želim istaknuti što smatram općenitom sličnošću, mnogo više nego s kratkodlakim mačkama.
Potpuno sam svjestan koliko je teško pratiti porijeklo domaće mačke, ili pasmine; također je rečeno da britanska divlja mačka ne spada među njih, no ustrajan sam da postoje sličnosti koje spominjem; jesu li toliko očigledne i drugima - to ne znam.

* 'Britanska divlja mačka' koju Weir spominje, ustvari je škotska divlja mačka.

Izvori:
Messybeast Cat Archive; Paw Peds
Tiskani: Frances Simpson 'Knjiga o mački' (1903.) i dr.

Koraljka Polaček, 2006.