 |
|
|
| |
|
Abesinska mačka /Animal Photography
'Abby' je danas jedna od najpopularnijih čistokrvnih
mačaka u Americi. Zemljom porijekla smatra
se Egipat odnosno Etiopija.
Najizrazitija karakteristika abesinske mačke
je njezino 'točkasto' ili 'prošarano' krzno
koje podsjeća na krzno divljeg zeca. Sitno
istočkano krzno nastaje zahvaljujući genu
zbog kojega svaka dlaka ima nekoliko prstenova
jednolično raspoređenih na svjetlijoj površini.
Za točkast izgled su potrebna barem četiri
prstena tamnije dlake, a obično ih imaju više.
|
| |
|
Čuvena abesinska mačka 'Sedgemere Peaty' (1894.-1902.)
«..od Peatyine smrti, nismo imali nijednu prvoklasnu
abesinsku na izložbama u ovoj zemlji.»
H.C.Brooke, jedan od uzgajivača i veliki ljubitelj
abesinskih mačaka, imao je Sedgemere Peaty tijekom
njezine posljednje godine života.
Kasnije je 'žalio što nije sačuvao barem njezinu
jedinstvenu kožu..', koja je, prema njegovoj
procijeni, bila neusporedivo bolja od dlake
abesinki iz '30.-tih godina. |
| |
|
Višestruki šampion Ras Dashan, rođ.1908. uzgajivačice
gđe Carew-Cox, čiji je vlasnik bio H.C.Brooke.
Foto: Abyra
Abyssinians
Godine 1908. reporter američkog časopisa Cat
Review posjetio je izložbu u Kristalnoj palači
i potom napisao:' Abesinske mačke su mi potpuno
neobične.'
Iz ovoga se zaključuje da su abesinke u to doba
bile slabo poznate američkim uzgajivačima. |
| |
|
Aluminium II., rani srebrni abesinski mačak
gđe Carew-Cox rođen 1907., koji je došao u
Ameriku u uzgajivačnicu gđe Cathcart. /Foto
ACC
Abesinske mačke imaju izuzetno snažan majčinski
instinkt.
Prema riječima jednog modernog uzgajivača:'Otkrili
smo da je neophodno strogo razdvojiti naše
abesinke od legla drugih mačaka; u protivnom,
abesinka bi kidnapirala tuđeg mačića, odnijela
ga na mirno mjesto, nahranila i potpuno prisvojila.'
Godine 1900. abesinka H.C.Brookea Chelsworth
Peaty je tako prihvatila malog fereta, premda
među ovim vrstama inače nema 'prijateljstva'.
Brooke je zajedno izlagao abesinku i fereta,
koji su ostali poput majke i djeteta čak i
kad je feret odrastao; ovaj par je na izložbi
pobudio interes čak i engleske kraljevske
obitelji.
Brooke je imao više životinja s kojima su
abesinke živjele u harmoničnom odnosu, jedna
od njih bila je i bijela vučica.
|
| |
|
Britanska 'Bunny Cat' mačka s ticked uzorkom
krzna. Prema podacima, ove mačke se križalo
s abesinskom, neko vrijeme su čak bile jedine
službene predstavnice takvog uzorka krzna, što
je naštetilo abesinskoj pasmini krajem XIX.
stoljeća.
Danas se Bunny cat smatra asimiliranim u abesinsku
pasminu. |
| |
|
Ras Imru, rođ.1936., uobičajena boja, uzgojen
od
Majora E. S. Woodiwissa, jedna od prvih britanskih
abesinskih mačaka koja je došla u Ameriku. /Foto
ACC |
| |
|
Woodrooffe Moya, rođ.1940. (uzg. S.Woodiwiss).
Ove su mačke označile začetak modernih američkih
abesinki. |
| |
|
| Britanska Heatherpine Juanita, rođena 1951.godine.
/Foto ACC
Točkasto krzno bilo je ovoj mački izvrsna
kamuflaža u njezinoj pradomovini, a po nekima
i danas u Africi postoje divlji primjerci
ove mačke, što nije dokazano.
Abesinske mačke su živahnog karaktera; veoma
su aktivne, druželjubive, znatiželjne i zaigrane,
obično su suviše zabavljene istraživanjem
i igrom da bi bile 'mace za krilo'.
Svejedno zahtijevaju pažnju, i mogu postati
depresivne bez brojnih svakodnevnih aktivnosti.
Ove 'zaposlene' mace pogotovo uživaju u visini
i rado će istraživati sve u svojoj okolini,
uključujući najviše dijelove namještaja.
Mijauk i oglašavanje abesinske je tiho i nježno,
nalik zvoncu. |
| |
|
Američka abesinska mačka iz '70.-tih godina/Animal
Photography
'Aby' ima velike oči oblika badema, zelene,
jantarno žute ili boje lješnjaka, a tamni rub
očiju je uokviren svjetlijom dlakom.
Dopuštena je blaga varijacija boje oko vrata,
koju spominje već H.Weir 1889.godine.
U nekim slučajevima abesinske mace pate od naslijeđenog
oblika atrofije mrežnice. |
| |
|
Abesinska mačka, foto: Martin Bahmann, 2004.
/GFDL
Lice abesinske mačke je klinastog oblika, uši
su velike i s malim čuperkom na vrhu.
H.C.Brooke je ustvrdio da se krzno abesinske
u nekim slučajevima izuzetno teško razlikuje
od dlake divljeg zeca. Pri ispitivanju dlake,
razlika bi se uočila tek u boji podloge. |
| |
|
Dvije abesinske mačke stare 6 mjeseci, foto:
Martin Bahmann, 2005. /GFDL
Boje abesinske mačke su crvenkasta, crvena tj.riđa,
plava ili žućkastosmeđa (fawn) kod tabby abesinske
mačke.
Rep i šape mogu pokazivati tabby uzorak, i kad
je tijelo prekriveno ujednačeno obojenom dlakom
s 'ticked' uzorkom. Dlaka je priljubljena i
tanka, ali nije mekana.
Danas TICA raspoznaje i srebrnu abesinsku mačku,
čije krzno pokazuje nijanse bijele, krem i sive
boje. |
| |
|
Plava somali, 4 mj./foto GFDL
Somali je dugodlaka varijanta abesinske mačke,
pasmina je nastala 1963. godine u Kanadi. Njezina
dlaka ima 4 do12 prstenova koji daju efektan
izgled i sjaj krznu. |
| |
|
Abesinska maca iz uzgajivačnice
FLETCHERS
Abesinske mace imaju visoku inteligenciju
i jedna su od najsamostalnijih pasmina, također
su samouvjerene i na izložbama.
Datumi važni za abesinsku pasminu:
1868. godina: dolazak Zule u Veliku Britaniju
1889. prvi standard pasmine H.Weira
1892. rođena Sedgemere Bottle
1894.rođena Sedgemere Peaty
1896. ove dvije mačke pojavljuju se u registru
National Cat Cluba, kao prve abesinske mačke
1903. H.C.Brooke predstavlja pasminu u knjizi
F.Simpson
1907. prva abesinka se uvozi u Ameriku
1929. utemeljen Abyssinian Cat Club (Major
E.S.Woodiwiss)
1931. Prva 'All-Abyssinian' izložba
1940.-1947. klub se rapušta zbog rata (rani
uzgajivači gđica Adams i Major Woodiwiss stradali)
1951. objavljena knjiga o abesinskoj mački
'Dijete bogova' Helen i Sidneya Denham
1963. GCCF priznaje 'sorrel' abesinsku mačku
1984. GCCF priznaje plavu abesinsku mačku,
iste godine prvi Championship Show abesinskog
kluba. |
| |
| Boje abesinske pasmine: Abyssinian
Cat Club |
| |
| Standardi pasmine:
CFA,
ACFA,
TICA,
CCA,
ACF,
FIFe
|
| |
|
|
|
 |
|
| |
portreti
pasmina - Abesinska |
|
|
|
Afrička
kraljica
|
|
|
|
|
|
'Zula,
vlasništvo gđe kapetana Barrett-Lennarda.
Ova je mačka donesena iz Abesinije
po završetku rata...' -ilustracija
prve abesinske mačke iz knjige W.Gordona
Stablesa, 1874. godine. Pasmina je
u Velikoj Britaniji prihvaćena 1882. |
|
|
|
Priča
o Zuli kao prvoj abesinskoj mački
i pretku 'svih abesinskih mačaka Europe,
Amerike i Australije', danas se smatra
više legendom nego činjenicom. Vjerojatnije
se radi o jednoj od nekoliko takvih
mačaka koje su stigle u Veliku Brtaniju
'60.-tih godina XIX.stoljeća.
Priča o Zuli govori da je ovu sjevernoafričku
domaću mačku donio britanski oficir
iz egipatske Aleksandrije. Iz legla
koje je Zula imala s engleskim tabbyjem,
izabran je mačić koji je najviše sličio
majci te je sparen s njom kako bi
se spojili 'Abby' geni.
No pretpostavlja se da su u to vrijeme
u više navrata doneseni mačići iz
Libije ili Egipta, odnosno da su najmanje
tri afričke mačke sudjelovale u ranom
razvoju pasmine.
|
|
|
|
|
|
Abesinska
i indijska mačka, 1903.god. Slika
u knjizi F.Simpson pokazuje da su
abesinska i indijska imale vrlo sličan
uzorak krzna, premda drukčijeg tona. |
|
|
|
Premda je abesinska
mačka jedna od najduže poznatih
pasmina, njezina je povijest i dalnas
pomalo kontroverzna i predmet je
rasprava.
Svojom pojavom ona podsjeća na mačke
iz staroegipatske umjetnosti, odnosno
na portrete elegantne mačke mišićavog
tijela, dugoga vrata, s velikim
ušima i očima bademastog oblika.
Današnje abesinske još uvijek imaju
'jungle look' felis lybice*, divlje
afričke mačke koja je predak svih
domaćih mačaka.
Izvor imena nije iz razloga što
se Etiopija (bivša Abesinija) smatrala
zemljom porijekla ove mačke, već
jer su prve 'abesinske' koje su
izlagane na britanskim izložbama,
najvjerojatnije uvezene iz te zemlje.
Prva abesinska mačka spominje se
u časopisu Harper's Weekly krajem
siječnja 1872. godine, povodom druge
izložbe u Kristalnoj palači (prosinac
1871.). Tad je abesinska mačka koja
je opisana kao 'uhvaćena tijekom
posljednjeg rata u Abesiniji', odnijela
treću nagradu na izložbi. Članak
je popraćen i ilustracijom abesinske
mačke.
Britanska knjiga Gordona Stablesa
'Mačke, njihove osobine, karakteristike,
kurioziteti..', iz 1874. godine,
spominje abesinsku mačku Zulu.
Kolorirana litografija pokazuje
mačku s 'ticked' uzorkom krzna,
bez tabby uzorka na šapama, licu
i vratu. Opis kaže da je to mačka
supruge kapetana Barrett-Lennarda,
te da je donesena iz abesinskog
rata..
Britanske trupe napustile su Abesiniju
u svibnju 1868.godine, stoga se
pretpostavlja da su upravo u to
doba prve ovakve mačke ušle u Veliku
Britaniju. Nažalost ne postoje pisani
dokumenti koji bi utvrdili povezanost
ranih abesinskih mačaka s ovim uvezenim
mačkama, a mnogi britanski uzgajivači
mišljenja su da je pasmina stvorena
križanjem postojećih srebrnih i
smeđih tabbyja s domaćim mačkama
takvog uzorka krzna (Bunny cat).
Nove genetičke studije pokazuju
da su abesinske mačke najvjerojatnije
porijeklom s obala indijskog oceana
i iz jugoistočne Azije.
Najranija identificirana abesinska
mačka je preparirani primjerak koji
se nalazi u nizozemskom zoološkom
muzeju u Leidenu. Ta je mačka stigla
u muzej oko godine 1834.-1836. od
dobavljača malih divljih životinja,
ima rumeno (ruddy) crvenkasto ticked
krzno, a nazvana je 'Patrie, domaća
indijska mačka'.
Premda je abesinska pasmina najprije
prepoznata u Velikoj Britaniji,
njezino pojavljivanje u toj zemlji
i drugdje vjerojatno je rezultat
zaustavljanja kolonista i trgovaca
u Kalkuti, glavnoj luci indijskog
oceana.
|
|
|
|

|
|
|
|
|
|
Knjiga
'Život životinja i svijet prirode'
iz 1902./1903.godine. u poglavlju
o neobičnim kratkodlakim pasminama
spominje abesinske mačke.
Nakon navođenja afričke Felis chaus
kao vjerojatnog pretka domaćih mačaka,
kako se tad vjerovalo, utvrđuje se
da je 'Abesinska ili Bunny cat' mačka
pojavom najbliža originalnoj divljoj
mački: 'Mnoge od njih točno ponavljaju
izgled mačaka koje su živjele u Egiptu
nakon nekoliko generacija udomaćivanja.
Danas možemo vidjeti izvrstan primjerak
koji je identičnih boja kao Felis
chaus..'
Nadalje se spominje šampionka Sedgemere
Peaty, za koju se kaže:'..od Peatyine
smrti, nismo imali nijednu prvoklasnu
abesinsku na izložbama u ovoj zemlji.'
Rijetke rane abesinske mačke stigle
su u sjevernu Ameriku oko 1900.godine,
no tek su krajem '30.-tih godina iz
Engleske došle prvoklasne abesinske
mačke, koje su temelj današnjeg američkog
uzgoja.
H.C.
Brooke o abesinskoj mački, 1929.godine
H. C. Brooke, dugogodišnji najistaknutiji
uzgajivač abesinskih mačaka, bio
je ujedno utemeljitelj i potpredsjednik
britanskog Abyssinian Cat Club-a
kad je napisao opis i povijest pasmine,
iz kojeg donosimo neke dijelove.
U njegovom tekstu prisutna je i
svojevrsna osuda tadašnjih uzgajivača
zbog nedostatka zanimanja za povijest
pasmine kao i kritika pretjeranog
interesa za izložbe.
'(...)Prema mojem mišljenju, kao
i određenih eminentnih zoologa kontinentalne
Europe, današnja abesinska mačka
smatra se najbližom drevnoj svetoj
egipatskoj mački**(Nažalost, nisam
siguran da li je ijedan engleski
prirodoslovac posvetio pažnju ovoj
toliko zanimljivoj pasmini.)
Od raznih reljefa i slika koje su
nam sačuvane iz doba faraona, možemo
vidjeti da je najuobičajenija boja
domaće egipatske mačke prije oko
tri tisuće godina bila poput današnje
afričke divlje mačke. Odnosno, svjetlije
isprugana na način tigrovih šara,
a ne s težim longitudinalnim oznakama
koje obično zovemo tabby. Kakvo
je točno porijeklo pravog tabbyja
ne mogu točno reći, i sumnjam da
itko zna.
Prije nekoliko godina su strani
eminentni znanstvenici napisali
da tabby oznake smatraju uzorkom
koji je prisutan kod svih domaćih
mačaka osim kod sijamskih, sa čime
se slažem, premda sam siguran da
bi ne samo uzgajivači abesinskih
već i plavih kratkodlakih, bili
sretniji da to nije istina.
Ispitao sam nekoliko desetaka koža
afričkih divljih mačaka, koje imaju
različita imena na raznim jezicima
(fettered, egipatska i Caffre na
engleskom; na latinskom ima još
više sinonima). Većina je bila uobičajeno
svijetlo siva isprugana, no neke
su bile dlake nalik onoj današnje
abesinske mačke.
Koliko sam mogao ustvrditi, prvi
primjerak egipatske ili afričke
mačke bila je ženska mačka opisana
od Ruppela pod nazivom 'Smallfooted
Cat' (felis maniculata), u njegovom
Atlasu vrsta sjeverne Afrike.
Mačka pokazuje neke karakteristike
koje se traže kod abesinske mačke.
Mala je veličinom, odnosno:'Njezina
je veličina srednje velike domaće
mačke, čak je za trećinu manja od
europske divlje mačke..'
Boja je oker: 'Oker, tamnija na
leđima'-što se odnosi na traku oblika
jegulje na leđima. Ilustracija pokazuje
oker mačku lagano ispruganih repa,
nogu i lica, baš kao što nalazimo
kod nekih manje savršenih primjeraka
abesinske mačke. Ova je mačka pronađena
u Numibiji.
|
|
|
|
|
|
Ruppel:
felis maniculata iz Atlasa afričkih
životinjskih vrsta |
|
|
|
U današnje
doba nalazimo u Natural History Museumu
malu sudansku divlju mačku (felis ocreata),
riđe boje, sitnije građe i tanjih udova,
sa svijetlijim oznakama na repu i nogama.
Podsjeća nas na stanovitog abesinskog
šampiona, čije je boja vrijedna divljenja
ali mu nedostaje 'ticked' kvaliteta
krzna.
Primjerci koje sam proučavao pokazuju
kako se ispruganost nekih mačaka degenerira
do izdvojenih mrlja, nekad do prošaranosti
tj. pjegavosti.(..)
U British Museumu nisam našao nijednu
kožu s pravilnim ticked uzorkom, ali
na velikoj izložbi u Wembleyu vidio
sam kože afričkih divljih mačaka koje
su izlagali krznari, bile su skoro identične
koži naših abesinskih mačaka.
'Strani' tip kojega preferiramo u ovoj
pasmini naginje manje-više nepromjenjivom
varijetetu kojega selektivno uzgajamo
od malih, sitnijih i elegantnih primjeraka,
za razliku od onih masivnije građe.(...)
Na slici na papirusu, preko 2 tisuće
godina starom, koji prikazuje drevnu
egipatsku mačku, nalazimo mačku smeđega
tijela i s repom koji je trećina veličine
repa današnje abesinske pasmine, i s
oker-žutim trbuhom, kao kod današnjih
smeđih abesinskih mačaka.' |
|
|
|
|
|
Staroegipatska
mačka koju H.C.Brooke uspoređuje s
abesinskom. |
|
|
|
H.C.Brooke
navodi da je njegovo najranije opažanje
abesinske mačke također slika Zule
u knjizi dr. Gordona Stablesa, no
obzirom na slabu boju printa nije
mogao donijeti nikakav konkretan zaključak
o prikazanoj mački.
Također spominje knjigu C.H.Rossa
o mačkama iz 1867.godine, koja navodi
da su u Abesiniji mačke veoma cijenjene.
Brooke se osvrće na rivalstvo britanskog
The Cat Cluba sa starijim National
Cat Club-om oko 1900.godine, kad je
iz registra izbačen naziv 'abesinska'
te zamijenjen sa 'ticks', što se odnosilo
na britanskog ticka ili 'bunny cat'.
Brooke piše kako su ove mačke, krzna
vrlo sličnog uzorka kao kod abesinskih,
u to vrijeme bile mnogo češće u nekim
područjima Engleske.
Brooke:' Gospodin Louis Wain je volio
ove mačke i nabavio mi je dva ili
tri primjerka iz raznih dijelova zemlje.
Boja njihove podloge bila je crnkasto-siva,
imale su glave izrazito 'britanskoga'
tipa i krupne noge i rep.
U to su vrijeme abesinske mačke bile
u opasnosti od izumiranja, nekoliko
postojećih bile su od slabijih uzgajivača,
mačiće je bilo teško podići, pa je
križanje s britanskim tickom bilo
korisno.
...'Zanimljivo je kako ovakve mačke
ponekad iskrsnu bilo gdje od običnih
dvorišnih mačaka; mislim da je to
nesumnjivo reverzija na drevni tip....'
(Brooke ovdje također spominje i izgubljenu
pasminu albino abesinske mačke)
Vjerojatno najbolje abesinske viđene
u ovoj zemlji bile su Sedgemere Bottle
i Sedgemere Peaty, vlasnika Sama Woodiwissa.
Koliko znam, one nisu bile u srodstvu
i ako je tako, neobično je kako su
nastala dva takva primjerka. Imale
su krzno vrlo slično boji zečjega
krzna. Peaty je svoje posljednje dane
provela kod mene, i kasnije sam žalio
što nisam sačuvao njezinu kožu, zbog
njegove veličanstvene boje, premda
ljepotu njezinih oblika i nježnih
udova teško može zamisliti netko tko
je nije vidio uživo.
Prije tridesetak godina (oko 1900.)
je veoma lijepe primjerke abesinskih
mačaka izlagao pokojni gosp. Heslop
iz Darlingtona; gđa Alice Pitkin je
također imala dobre primjerke, iako
su mnogi od njenih bili suviše tamni
i u tipu britanskog ticka.
Gospođa Clark iz Batha je također
posjedovala mnoge lijepe abesinske
mačke. U tom sam razdoblju i sam mnoge
uzgojio, od kojih je možda najljepša
bila Chelsworth Peaty, koja je jako
zainteresirala princezu od Walesa
na Botanic Gardens izložbi (maca je
tad bila izlagana zajedno sa svojim
'posvojenim' feretom).
Poslao sam mnoge primjerke menažerijama
i uzgajivačima kontinentalne Europe,
no uskoro potom sam otišao iz Londona
i na određeno vrijeme potpuno napustio
uzgoj pasa i mačaka... Da nije bilo
gđe Carew-Cox koja se posvetila uzgoju,
bojim se da bi pasmina nestala.'
Brooke potom opisuje tegobe s kojima
se gđa Carew-Cox susretala, nepriznavanje
i odbijanja koja su trajala četvrt
stoljeća. Ipak, zaključuje da se njezin
trud višestruko isplatio, tako se
abesinska pasmina nakon dugog razdoblja
teškoća, pojavila kao posebno zanimljiva
i lijepa.
'..Ne, usprkos lošem suđenju, neprepoznavanju,
bijednim nagradama i nepostojanju
tržišta; unatoč velikom i uvijek bolnom
mortalitetu mačića, ova je hrabra
žena pronosila zastavu abesinske pasmine
sve do konačnog uspjeha. Ona mi ne
može, ili iz skromnosti ne želi, kazati
koliko je šampiona stvorila u ovih
tridesetak teških godina, otkad je
prvi put naišla na abesinske mačke
u jednom hotelu u Somersetu, gdje
ih je ostavio neki putujući trgovac
krznima.
Usput, mogu spomenuti da je gđa Carew-Cox
prije više godina objavila nekoliko
pisama gospodina koji je lovio u Abesiniji,
te je ustvrdio da je tamo ustrijelio
par divljih mačaka i njihove kože
donio u Englesku- a koje se iz opisa
čine na svaki način slične današnjim
izložbenim abesinskim mačkama.' (H.C.
Brooke, 1929.)
Razvoj
pasmine
Harrion Weir je objavio prvi standard
pasmine 1889.godine (Our Cats); ovaj
preko 110 godina stari standard i
danas opisuje abesinsku pasminu, premda
se interpretacije ponešto razlikuju.
Godine 1896. su prve abesinke upisane
u registar, u to vrijeme je većina
bila upisana s jednim ili oba roditelja
nepoznata. Prve su bile Sedgemere
Bottle (r.1892.) i Sedgemere Peaty
(r.1894.), u vlasništvu Sama Woodiwissa
i H. C. Brookea, i oboje su bili prema
današnjem kriteriju 'uobičajene' boje.
Već su u to doba postojale i srebrne
abesinske, dvije takve rane mačke
došle su u Ameriku iz uzgajivačnice
gđe Carew-Cox.
Britanski Abyssinian Cat Club osnovan
je 1929.godine, utemeljio ga je Major
Woodiwiss. Prva izložba kluba održala
se u ožujku 1931.godine, gdje je prikazano
dvadeset mačaka i mačića, a sudac
je bio Sam Woodiwiss.
Sve do '60.-tih godina su sve abesinske
bile jedne boje, koja se smatrala
karakteristikom pasmine kao i njihov
uzorak dlake i tip. Tek 1963., skoro
stotinu godina nakon prvog imenovanja
pasmine, GCCF je prepoznao mačke 'sorrel'
odnosno s nijansom dlake čokoladne
boje umjesto dotadašnje uobičajene
crne. Iduća prepoznata boja je bila
plava, 1984.godine. |
|
|
|
|
|
Croham
Zara, prva abesinska mačka 'skandinavka'
koje je stigla avionom u Dansku ujesen
1950.godine, i označila početak danskog
uzgoja. /foto ACC |
|
|
|
Prve
abesinske mačke pristigle u Ameriku
iz Engleske tijekom '30.-tih godina
bili su Woodrooffe Ras Seyum i pet ženskih
mačka uzgajivača Majora Sidneya Woodiwissa.
Ove su mačke postale temelj abesinskih
mačaka do 1949.godine, kad je kalifornijska
uzgajivačica gđa Warren uvezla iduće
dvije mačke iz britanskog uzgoja Lady
Barnard Jedna od ovih mačaka, Raby Nefertari,
bila je najbolja abesinka Amerike i
dvostruka šampionka. Te i iduće godine
uvezeno je još nekoliko abesinskih mačaka,
a razvoj je do današnjeg dana sve povoljniji-
abesinska pasmina je trenutno pri vrhu
popularnosti među američkim čistokrvnim
mačkama.
Francuska je upoznala abesinke 1927.godine
kad je Madame Guyot uvezla jedan par
od gđe Carew-Cox. Prva abesinka izlagana
na pariškoj izložbi bio je šampion Ras
Tafari, vlasnika Bečlije M. Lestija,
koji je izlagan i 1930.godine kad je
sudac bio H.C. Brooke.
Madame Guyot izlagala je tih godina
više abesinskih mačaka, britanskog porijekla
(Woodroowe) koje se pamte kao osvajači
Prix du President de la Republique.
Nažalost je rat prekinuo ovaj najuspješniji
uzgoj, no kasnije je pasmina revitalizirana
u uzgoju gđe Rose Meyer, baziranom na
nasljednicima uspješnog Woodrooffe Zeusa.
Tijekom '50.-tih godina interes za pasminu
pojavio se i u Danskoj.
Već je 1935. godine Madame Guyot pokazala
Woodrooffe Zeusa na izložbi u Danskoj,
a H.C. Brooke je petnaest godina kasnije
poslao jednu abesinku kopenhaškom zoološkom
vrtu, koja se potom prikazivala na izložbi
mačaka.
Prva prava 'abesinska skandinavka' Croham
Zara stigla je 1950.godine iz Engleske
u Kopenhagen. |
|
|
|
|
|
Moderni
šampion Valentino (2005.), foto Brigitte
Szczawinski
Tijelo abesinske mačke je srednje
veličine i mišićavo (težine od 4-7,5
kg), rep je dugačak i lagano se sužava
prema vrhu. Odrasla abesinska mačka
je izgledom vrlo skladna i graciozna.
|
|
|
|
Ocijenjivanje
abesinskih mačka ovisi o tipu, primijenjivim
oznakama i porijeklu.
Uzgajivači obično puštaju mačiće u
novi dom s navršenih 12 do 16 tjedana
starosti, kad su postigli temeljnu
otpornost te razvili fizičku u psihičku
stabilnost potrebnu za prilagođavanje
novoj okolini, za izlaganje, kao i
za mogući transport avionom.
Zadržavanje ovako rijetke vrijedne
mačke unutar kuće, kastracija ili
sterilizacija te obezbjeđivanje svega
potrebnoga, poput grebalica koje omogućavaju
prirodno ponašanje mačke (CFA ne odobrava
rezanje noktiju), su temeljni elementi
koji će pružiti mački zdrav, dug i
veseo život.
Abesinske mačke su orijentirane na
ljude, iako nisu mace za krilo; vole
biti uz svoje vlasnike, zainteresirane
su za sve što vlasnici rade- i vole
pomagati. Smatraju se 'najlojalnijom'
pasminom; jednom kad imate Aby uz
sebe nećete se moći požaliti da vas
nitko ne razumije. Usto ova mačka
zna odlično istrenirati čovjeka, da
čini ono što ona želi (Carolyn Osier).
Karakter abesinske mačke sažeo je
ljubitelj pasmine H.C.Brooke 1929.godine
u nekoliko riječi: 'Karakter je obično
veoma blag, skoro sramežljiv, ne zbližava
se lako s nepoznatima, ali je jako
umiljata. Ukratko, ona je jedan od
najšarmantnijih i najzanimljivijih
varijeteta kojega imamo..'
Harrison
Weir: Abesinska mačka (Our Cats,1889.)
|
|
|
|
|
|
H.Weir:
'Sitno isprugani plavi tabby gđe Herring' |
|
|
|
'Napokon
dolazim do posljednje varijante tabby
mačke, koji se jedva može nazvati
pravi tabby jer je skoro bez oznaka,
uz poneki izuzetak na nogama i široke
crne vrpce niz leđa.
Najčešće je duboke smeđe boje, s vršcima
istočkanima crnom, te dlakom pomalo
podsjeća na divljeg zeca ali nije
toliko siva.
Niz središnji dio leđa, od zatiljka
do vrha repa, ima tamnu prugu koja
je sitno prošarana tamnosmeđim dlakama.
Unutrašnja strana nogu i trbuha je
jače narančaste nijanse nego tijelo,
i ponekad je označena tamnim mrljama,
koje su na izložbama nepoželjne.
Oči su tamnožute sa zelenom nijansom;
nos je tamnocrven s tamnim obrubom,
uši radije male, tamnosmeđe, sa crnim
rubovima i vršcima; jastučići šapa
su crni.
U svemu je ovo ljubak i zanimljiv
varijetet. Ova je mačka izlagana pod
raznim imenima, kao 'ruska', 'španjolska',
'abesinska', 'zečja'.
Neki su išli toliko daleko da su pretpostavili
križanje zeca i mačke ('Mačka-zec'),
što dokazuje da ne postoji ništa toliko
apsurdno ili nemoguće, među životinjama
kao i u svakodnevnom životu -u što
neki ljudi ne bi bili spremni vjerovati.
Hibrid između engleske divlje i domaće
mačke ima sličnosti, i ne smatram
ovu mačku drugačijom na bilo koji
način, s izuzetkom njezine boje, od
obične tabby mačke, među čijim sam
odraslima i mačićima vidio vrlo slične
primjerke.
Prije nekoliko godina, u lovu na zečeve
kod Eastbourna, jedan je lovac ustrijelio
mačku ovakve boje, zamijenivši je
za zeca. Ustanovilo se da nije riječ
o divljoj, već o domaćoj mački koja
je pripadala stanovniku sela.
Kad je podloga boje dlake svjetlosiva
ili plava općenito se naziva činčila,
prema krznu životinje kojoj je nalik.
Nisam suviše sklon smatrati ovu mačku
različitom, premda je često stranog
uzgoja; to može biti, no naše su mačke
tek varijetet- i to vrlo zanimljiv,
običnog tabbya, s kojim dijeli isti
oblik, navike, temperament itd.
Nekoliko je mačaka donesenih iz Abesinije,
od kojih su sve međusobno sasvim slične,
te je izjavljeno da je ova mačka potomak
egipatske koja je bila štovana prije
mnogo stoljeća.
Mumije mačaka koje sam vidio nikad
ne sadržavaju ostatke dlaka, stoga
je nemoguće ustvrditi kakva je bila
njihova boja. Uvezene mačke su krupnije
građe i s manje oznaka nego britanske.
Parenjem s engleskim tabbyem često
daju skoro crne mačke, traka na leđima
se proširuje niz bočne strane tijela
a tamni vršci skoro nestaju, čime
nastaju mačke vrlo bogate i lijepe
boje.
Otkrio sam još jedan ton odnosno
boju tabbya koju nisam spomenuo, na
izuzetno lijepim mačkama označenima
svjetlim valovitim linijama.
Ovakve su mačke vrlo rijetke, ustvari
toliko da nikad nisu imale zaseban
razred, stoga su bile prihvaćene i
pobijeđivale u razredu 'svih ostalih
boja'. U toj klasi obično se pronalaze
brojni vrlo lijepi varijeteti, od
kojih ću neke imati prilike ubuduće
pribilježiti.
Ova se boja trenutno naziva srebrni
tabby no zahtijeva bolje ime.
Radi se o boji koja je u čitavoj podlozi
najnježnije srebrno-siva, jasna i
čvrsta te osim sive naginje samo lagano
plavoj. Oznake su malo tamnije s lila
nijansom, i čine da krzno djeluje
poput večernjeg neba prošaranoga svijetlim
oblacima.
Oči ove mačke su narančasto-žute,
kad su velike i okrugle čine lijep
kontrast boji krzna.
Nos je crvene boje, obrubljen blijedoljubičastom
nijansom, a jastučići šapa su skoro
ili sasvim crni.
Dlaka je općenito vrlo fina, kratka
i mekana. U cijelosti je ova mačka
vrlo ljupka i svakako zavrijeđuje
pažnju, te čini prekrasan kontrast
crvenom, žutom, a čak i smeđem tabbyu.
Tirkizna vrpca oko vrata ove mačke
najbolje pokazuje nježne blijedoljubičaste
tonove njezinoga krzna, ili s jačim
kontrastom svijetlog narančasto grimiznog
tona, ili boju često zvanu 'boju geranijuma',
što vjerojatno daje još sjajniji dojam.
|
|
|
|
|
|
|
|
Ovo
je nesumnjivo sasvim neuobičajena boja
kod dugodlakih mačaka, od kojih su neke
izuzetne i predstavljaju vrhunac među
bojama mačaka; ali moram primijetiti
da je velika razlika u naravi između
ovih svijetlih varijeteta, pri čemu
su prve mnogo ugodnije. U stvari, mišljenja
sam da su kratkodlake mačke općenito
prijaznijeg i blažeg temperamenta, sklonije
'razmaženosti', pronicljivije su i brže
se prilagođavaju novom okruženju i okolnostima,
nego njihova dugodlaka braća. Također
su u pravilu urednije u svojim navikama.
Istovremeno sam spreman priznati da
neke od ovih osobitosti nemaju toliki
značaj, dugodlake mačke su šarmantno
lijepe i posjeduju veliku inteligenciju
– zapravo veću negoli većina životinja
koje poznajem, uključujući psa, što
sam zaključio nakon dugotrajnog, pažljivog
i zrelog promišljanja.' (H.Weir, 1889.) |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
*Današnji
status divljih mačaka opisan je na stranici
Maca Domestica
**Više o egipatskim pasminama: Maca
na prijestolju
***Abesinska mačka/standard-kratak opis
by Nataša Kovačić; Panoncoon: Abesinska
mačka |
|
|
|
Izvori:
CFA
(povijest pasmine); Abyssinian
Cat Club (rane abesinske m.);
Abyra
Abyssinians; FLETCHERS;
Messybeast
Cat Archive; Paw
Peds; wikimedia
commons
Tiskani: Frances Simpson 'Knjiga o
mački' (1903.); Christine Metcalf
'The Love of Cats' (1973.); Bruce
Fogle 'Cat' i dr.
GFDL - Slikovni materijali Wikipedia
pod uvjetima GNU
Free Documentation License
|
|
|
|
Koraljka
Polaček, 2007. |
|
|
|
© Copyright
Notice - Materials on this site are
copyrighted by author
and other persons. You may not copy
or reproduce any portion without written
permission from the copyright holder. |
|
|
|
| Napomena: |
| Sadržaj
ove stranice podliježe zaštićenom
autorskom pravu njegovih vlasnika,
stoga se ne smije ni u kojem obliku
prenositi, distribuirati ni pohranjivati
bez prethodnog pisanog odobrenja
autora 'Mica-Mace'. Prije korištenja
ove stranice, molimo upoznajte
se sa tekstom Pravne obavijesti.
|
|
|
|