Abesinska mačka /Animal Photography
'Abby' je danas jedna od najpopularnijih čistokrvnih mačaka u Americi. Zemljom porijekla smatra se Egipat odnosno Etiopija.

Najizrazitija karakteristika abesinske mačke je njezino 'točkasto' ili 'prošarano' krzno koje podsjeća na krzno divljeg zeca. Sitno istočkano krzno nastaje zahvaljujući genu zbog kojega svaka dlaka ima nekoliko prstenova jednolično raspoređenih na svjetlijoj površini. Za točkast izgled su potrebna barem četiri prstena tamnije dlake, a obično ih imaju više.

 
Čuvena abesinska mačka 'Sedgemere Peaty' (1894.-1902.)
«..od Peatyine smrti, nismo imali nijednu prvoklasnu abesinsku na izložbama u ovoj zemlji.»
H.C.Brooke, jedan od uzgajivača i veliki ljubitelj abesinskih mačaka, imao je Sedgemere Peaty tijekom njezine posljednje godine života.
Kasnije je 'žalio što nije sačuvao barem njezinu jedinstvenu kožu..', koja je, prema njegovoj procijeni, bila neusporedivo bolja od dlake abesinki iz '30.-tih godina.
 
Višestruki šampion Ras Dashan, rođ.1908. uzgajivačice gđe Carew-Cox, čiji je vlasnik bio H.C.Brooke.
Foto: Abyra Abyssinians
Godine 1908. reporter američkog časopisa Cat Review posjetio je izložbu u Kristalnoj palači i potom napisao:' Abesinske mačke su mi potpuno neobične.'
Iz ovoga se zaključuje da su abesinke u to doba bile slabo poznate američkim uzgajivačima.
 

Aluminium II., rani srebrni abesinski mačak gđe Carew-Cox rođen 1907., koji je došao u Ameriku u uzgajivačnicu gđe Cathcart. /Foto ACC

Abesinske mačke imaju izuzetno snažan majčinski instinkt.
Prema riječima jednog modernog uzgajivača:'Otkrili smo da je neophodno strogo razdvojiti naše abesinke od legla drugih mačaka; u protivnom, abesinka bi kidnapirala tuđeg mačića, odnijela ga na mirno mjesto, nahranila i potpuno prisvojila.'
Godine 1900. abesinka H.C.Brookea Chelsworth Peaty je tako prihvatila malog fereta, premda među ovim vrstama inače nema 'prijateljstva'.
Brooke je zajedno izlagao abesinku i fereta, koji su ostali poput majke i djeteta čak i kad je feret odrastao; ovaj par je na izložbi pobudio interes čak i engleske kraljevske obitelji.
Brooke je imao više životinja s kojima su abesinke živjele u harmoničnom odnosu, jedna od njih bila je i bijela vučica.

 
Britanska 'Bunny Cat' mačka s ticked uzorkom krzna. Prema podacima, ove mačke se križalo s abesinskom, neko vrijeme su čak bile jedine službene predstavnice takvog uzorka krzna, što je naštetilo abesinskoj pasmini krajem XIX. stoljeća.
Danas se Bunny cat smatra asimiliranim u abesinsku pasminu.
 
Ras Imru, rođ.1936., uobičajena boja, uzgojen od
Majora E. S. Woodiwissa, jedna od prvih britanskih abesinskih mačaka koja je došla u Ameriku. /Foto ACC
 

Woodrooffe Moya, rođ.1940. (uzg. S.Woodiwiss). Ove su mačke označile začetak modernih američkih abesinki.

 
Britanska Heatherpine Juanita, rođena 1951.godine. /Foto ACC

Točkasto krzno bilo je ovoj mački izvrsna kamuflaža u njezinoj pradomovini, a po nekima i danas u Africi postoje divlji primjerci ove mačke, što nije dokazano.
Abesinske mačke su živahnog karaktera; veoma su aktivne, druželjubive, znatiželjne i zaigrane, obično su suviše zabavljene istraživanjem i igrom da bi bile 'mace za krilo'.
Svejedno zahtijevaju pažnju, i mogu postati depresivne bez brojnih svakodnevnih aktivnosti.

Ove 'zaposlene' mace pogotovo uživaju u visini i rado će istraživati sve u svojoj okolini, uključujući najviše dijelove namještaja.
Mijauk i oglašavanje abesinske je tiho i nježno, nalik zvoncu.

 
Američka abesinska mačka iz '70.-tih godina/Animal Photography
'Aby' ima velike oči oblika badema, zelene, jantarno žute ili boje lješnjaka, a tamni rub očiju je uokviren svjetlijom dlakom.
Dopuštena je blaga varijacija boje oko vrata, koju spominje već H.Weir 1889.godine.
U nekim slučajevima abesinske mace pate od naslijeđenog oblika atrofije mrežnice.
 
Abesinska mačka, foto: Martin Bahmann, 2004. /GFDL
Lice abesinske mačke je klinastog oblika, uši su velike i s malim čuperkom na vrhu.
H.C.Brooke je ustvrdio da se krzno abesinske u nekim slučajevima izuzetno teško razlikuje od dlake divljeg zeca. Pri ispitivanju dlake, razlika bi se uočila tek u boji podloge.
 
Dvije abesinske mačke stare 6 mjeseci, foto: Martin Bahmann, 2005. /GFDL
Boje abesinske mačke su crvenkasta, crvena tj.riđa, plava ili žućkastosmeđa (fawn) kod tabby abesinske mačke.
Rep i šape mogu pokazivati tabby uzorak, i kad je tijelo prekriveno ujednačeno obojenom dlakom s 'ticked' uzorkom. Dlaka je priljubljena i tanka, ali nije mekana.
Danas TICA raspoznaje i srebrnu abesinsku mačku, čije krzno pokazuje nijanse bijele, krem i sive boje.
 
Plava somali, 4 mj./foto GFDL
Somali je dugodlaka varijanta abesinske mačke, pasmina je nastala 1963. godine u Kanadi. Njezina dlaka ima 4 do12 prstenova koji daju efektan izgled i sjaj krznu.
 
Abesinska maca iz uzgajivačnice
FLETCHERS

Abesinske mace imaju visoku inteligenciju i jedna su od najsamostalnijih pasmina, također su samouvjerene i na izložbama.

Datumi važni za abesinsku pasminu:
1868. godina: dolazak Zule u Veliku Britaniju
1889. prvi standard pasmine H.Weira
1892. rođena Sedgemere Bottle
1894.rođena Sedgemere Peaty
1896. ove dvije mačke pojavljuju se u registru National Cat Cluba, kao prve abesinske mačke
1903. H.C.Brooke predstavlja pasminu u knjizi F.Simpson
1907. prva abesinka se uvozi u Ameriku
1929. utemeljen Abyssinian Cat Club (Major E.S.Woodiwiss)
1931. Prva 'All-Abyssinian' izložba
1940.-1947. klub se rapušta zbog rata (rani uzgajivači gđica Adams i Major Woodiwiss stradali)
1951. objavljena knjiga o abesinskoj mački 'Dijete bogova' Helen i Sidneya Denham
1963. GCCF priznaje 'sorrel' abesinsku mačku
1984. GCCF priznaje plavu abesinsku mačku, iste godine prvi Championship Show abesinskog kluba.

 
Boje abesinske pasmine: Abyssinian Cat Club
 

Standardi pasmine:
CFA, ACFA, TICA, CCA, ACF,
FIFe

 
 

portreti pasmina - Abesinska

Afrička kraljica

'Zula, vlasništvo gđe kapetana Barrett-Lennarda. Ova je mačka donesena iz Abesinije po završetku rata...' -ilustracija prve abesinske mačke iz knjige W.Gordona Stablesa, 1874. godine. Pasmina je u Velikoj Britaniji prihvaćena 1882.

Priča o Zuli kao prvoj abesinskoj mački i pretku 'svih abesinskih mačaka Europe, Amerike i Australije', danas se smatra više legendom nego činjenicom. Vjerojatnije se radi o jednoj od nekoliko takvih mačaka koje su stigle u Veliku Brtaniju '60.-tih godina XIX.stoljeća.
Priča o Zuli govori da je ovu sjevernoafričku domaću mačku donio britanski oficir iz egipatske Aleksandrije. Iz legla koje je Zula imala s engleskim tabbyjem, izabran je mačić koji je najviše sličio majci te je sparen s njom kako bi se spojili 'Abby' geni.
No pretpostavlja se da su u to vrijeme u više navrata doneseni mačići iz Libije ili Egipta, odnosno da su najmanje tri afričke mačke sudjelovale u ranom razvoju pasmine.

Abesinska i indijska mačka, 1903.god. Slika u knjizi F.Simpson pokazuje da su abesinska i indijska imale vrlo sličan uzorak krzna, premda drukčijeg tona.

 

Premda je abesinska mačka jedna od najduže poznatih pasmina, njezina je povijest i dalnas pomalo kontroverzna i predmet je rasprava.
Svojom pojavom ona podsjeća na mačke iz staroegipatske umjetnosti, odnosno na portrete elegantne mačke mišićavog tijela, dugoga vrata, s velikim ušima i očima bademastog oblika.
Današnje abesinske još uvijek imaju 'jungle look' felis lybice*, divlje afričke mačke koja je predak svih domaćih mačaka.
Izvor imena nije iz razloga što se Etiopija (bivša Abesinija) smatrala zemljom porijekla ove mačke, već jer su prve 'abesinske' koje su izlagane na britanskim izložbama, najvjerojatnije uvezene iz te zemlje.
Prva abesinska mačka spominje se u časopisu Harper's Weekly krajem siječnja 1872. godine, povodom druge izložbe u Kristalnoj palači (prosinac 1871.). Tad je abesinska mačka koja je opisana kao 'uhvaćena tijekom posljednjeg rata u Abesiniji', odnijela treću nagradu na izložbi. Članak je popraćen i ilustracijom abesinske mačke.
Britanska knjiga Gordona Stablesa 'Mačke, njihove osobine, karakteristike, kurioziteti..', iz 1874. godine, spominje abesinsku mačku Zulu.
Kolorirana litografija pokazuje mačku s 'ticked' uzorkom krzna, bez tabby uzorka na šapama, licu i vratu. Opis kaže da je to mačka supruge kapetana Barrett-Lennarda, te da je donesena iz abesinskog rata..
Britanske trupe napustile su Abesiniju u svibnju 1868.godine, stoga se pretpostavlja da su upravo u to doba prve ovakve mačke ušle u Veliku Britaniju. Nažalost ne postoje pisani dokumenti koji bi utvrdili povezanost ranih abesinskih mačaka s ovim uvezenim mačkama, a mnogi britanski uzgajivači mišljenja su da je pasmina stvorena križanjem postojećih srebrnih i smeđih tabbyja s domaćim mačkama takvog uzorka krzna (Bunny cat).
Nove genetičke studije pokazuju da su abesinske mačke najvjerojatnije porijeklom s obala indijskog oceana i iz jugoistočne Azije.
Najranija identificirana abesinska mačka je preparirani primjerak koji se nalazi u nizozemskom zoološkom muzeju u Leidenu. Ta je mačka stigla u muzej oko godine 1834.-1836. od dobavljača malih divljih životinja, ima rumeno (ruddy) crvenkasto ticked krzno, a nazvana je 'Patrie, domaća indijska mačka'.
Premda je abesinska pasmina najprije prepoznata u Velikoj Britaniji, njezino pojavljivanje u toj zemlji i drugdje vjerojatno je rezultat zaustavljanja kolonista i trgovaca u Kalkuti, glavnoj luci indijskog oceana.

'Indijska mačka' u zoološkom muzeju u Leidenu. Foto: Abyra Abyssinians
Knjiga 'Život životinja i svijet prirode' iz 1902./1903.godine. u poglavlju o neobičnim kratkodlakim pasminama spominje abesinske mačke.
Nakon navođenja afričke Felis chaus kao vjerojatnog pretka domaćih mačaka, kako se tad vjerovalo, utvrđuje se da je 'Abesinska ili Bunny cat' mačka pojavom najbliža originalnoj divljoj mački: 'Mnoge od njih točno ponavljaju izgled mačaka koje su živjele u Egiptu nakon nekoliko generacija udomaćivanja. Danas možemo vidjeti izvrstan primjerak koji je identičnih boja kao Felis chaus..'
Nadalje se spominje šampionka Sedgemere Peaty, za koju se kaže:'..od Peatyine smrti, nismo imali nijednu prvoklasnu abesinsku na izložbama u ovoj zemlji.'
Rijetke rane abesinske mačke stigle su u sjevernu Ameriku oko 1900.godine, no tek su krajem '30.-tih godina iz Engleske došle prvoklasne abesinske mačke, koje su temelj današnjeg američkog uzgoja.

H.C. Brooke o abesinskoj mački, 1929.godine

H. C. Brooke, dugogodišnji najistaknutiji uzgajivač abesinskih mačaka, bio je ujedno utemeljitelj i potpredsjednik britanskog Abyssinian Cat Club-a kad je napisao opis i povijest pasmine, iz kojeg donosimo neke dijelove. U njegovom tekstu prisutna je i svojevrsna osuda tadašnjih uzgajivača zbog nedostatka zanimanja za povijest pasmine kao i kritika pretjeranog interesa za izložbe.
'(...)Prema mojem mišljenju, kao i određenih eminentnih zoologa kontinentalne Europe, današnja abesinska mačka smatra se najbližom drevnoj svetoj egipatskoj mački**(Nažalost, nisam siguran da li je ijedan engleski prirodoslovac posvetio pažnju ovoj toliko zanimljivoj pasmini.)
Od raznih reljefa i slika koje su nam sačuvane iz doba faraona, možemo vidjeti da je najuobičajenija boja domaće egipatske mačke prije oko tri tisuće godina bila poput današnje afričke divlje mačke. Odnosno, svjetlije isprugana na način tigrovih šara, a ne s težim longitudinalnim oznakama koje obično zovemo tabby. Kakvo je točno porijeklo pravog tabbyja ne mogu točno reći, i sumnjam da itko zna.
Prije nekoliko godina su strani eminentni znanstvenici napisali da tabby oznake smatraju uzorkom koji je prisutan kod svih domaćih mačaka osim kod sijamskih, sa čime se slažem, premda sam siguran da bi ne samo uzgajivači abesinskih već i plavih kratkodlakih, bili sretniji da to nije istina.
Ispitao sam nekoliko desetaka koža afričkih divljih mačaka, koje imaju različita imena na raznim jezicima (fettered, egipatska i Caffre na engleskom; na latinskom ima još više sinonima). Većina je bila uobičajeno svijetlo siva isprugana, no neke su bile dlake nalik onoj današnje abesinske mačke.
Koliko sam mogao ustvrditi, prvi primjerak egipatske ili afričke mačke bila je ženska mačka opisana od Ruppela pod nazivom 'Smallfooted Cat' (felis maniculata), u njegovom Atlasu vrsta sjeverne Afrike.
Mačka pokazuje neke karakteristike koje se traže kod abesinske mačke. Mala je veličinom, odnosno:'Njezina je veličina srednje velike domaće mačke, čak je za trećinu manja od europske divlje mačke..'
Boja je oker: 'Oker, tamnija na leđima'-što se odnosi na traku oblika jegulje na leđima. Ilustracija pokazuje oker mačku lagano ispruganih repa, nogu i lica, baš kao što nalazimo kod nekih manje savršenih primjeraka abesinske mačke. Ova je mačka pronađena u Numibiji.

 
Ruppel: felis maniculata iz Atlasa afričkih životinjskih vrsta
 
U današnje doba nalazimo u Natural History Museumu malu sudansku divlju mačku (felis ocreata), riđe boje, sitnije građe i tanjih udova, sa svijetlijim oznakama na repu i nogama. Podsjeća nas na stanovitog abesinskog šampiona, čije je boja vrijedna divljenja ali mu nedostaje 'ticked' kvaliteta krzna.
Primjerci koje sam proučavao pokazuju kako se ispruganost nekih mačaka degenerira do izdvojenih mrlja, nekad do prošaranosti tj. pjegavosti.(..)
U British Museumu nisam našao nijednu kožu s pravilnim ticked uzorkom, ali na velikoj izložbi u Wembleyu vidio sam kože afričkih divljih mačaka koje su izlagali krznari, bile su skoro identične koži naših abesinskih mačaka.
'Strani' tip kojega preferiramo u ovoj pasmini naginje manje-više nepromjenjivom varijetetu kojega selektivno uzgajamo od malih, sitnijih i elegantnih primjeraka, za razliku od onih masivnije građe.(...)
Na slici na papirusu, preko 2 tisuće godina starom, koji prikazuje drevnu egipatsku mačku, nalazimo mačku smeđega tijela i s repom koji je trećina veličine repa današnje abesinske pasmine, i s oker-žutim trbuhom, kao kod današnjih smeđih abesinskih mačaka.'
 
Staroegipatska mačka koju H.C.Brooke uspoređuje s abesinskom.
 

H.C.Brooke navodi da je njegovo najranije opažanje abesinske mačke također slika Zule u knjizi dr. Gordona Stablesa, no obzirom na slabu boju printa nije mogao donijeti nikakav konkretan zaključak o prikazanoj mački.
Također spominje knjigu C.H.Rossa o mačkama iz 1867.godine, koja navodi da su u Abesiniji mačke veoma cijenjene.
Brooke se osvrće na rivalstvo britanskog The Cat Cluba sa starijim National Cat Club-om oko 1900.godine, kad je iz registra izbačen naziv 'abesinska' te zamijenjen sa 'ticks', što se odnosilo na britanskog ticka ili 'bunny cat'.
Brooke piše kako su ove mačke, krzna vrlo sličnog uzorka kao kod abesinskih, u to vrijeme bile mnogo češće u nekim područjima Engleske.
Brooke:' Gospodin Louis Wain je volio ove mačke i nabavio mi je dva ili tri primjerka iz raznih dijelova zemlje. Boja njihove podloge bila je crnkasto-siva, imale su glave izrazito 'britanskoga' tipa i krupne noge i rep.
U to su vrijeme abesinske mačke bile u opasnosti od izumiranja, nekoliko postojećih bile su od slabijih uzgajivača, mačiće je bilo teško podići, pa je križanje s britanskim tickom bilo korisno.
...'Zanimljivo je kako ovakve mačke ponekad iskrsnu bilo gdje od običnih dvorišnih mačaka; mislim da je to nesumnjivo reverzija na drevni tip....' (Brooke ovdje također spominje i izgubljenu pasminu albino abesinske mačke)
Vjerojatno najbolje abesinske viđene u ovoj zemlji bile su Sedgemere Bottle i Sedgemere Peaty, vlasnika Sama Woodiwissa. Koliko znam, one nisu bile u srodstvu i ako je tako, neobično je kako su nastala dva takva primjerka. Imale su krzno vrlo slično boji zečjega krzna. Peaty je svoje posljednje dane provela kod mene, i kasnije sam žalio što nisam sačuvao njezinu kožu, zbog njegove veličanstvene boje, premda ljepotu njezinih oblika i nježnih udova teško može zamisliti netko tko je nije vidio uživo.
Prije tridesetak godina (oko 1900.) je veoma lijepe primjerke abesinskih mačaka izlagao pokojni gosp. Heslop iz Darlingtona; gđa Alice Pitkin je također imala dobre primjerke, iako su mnogi od njenih bili suviše tamni i u tipu britanskog ticka.
Gospođa Clark iz Batha je također posjedovala mnoge lijepe abesinske mačke. U tom sam razdoblju i sam mnoge uzgojio, od kojih je možda najljepša bila Chelsworth Peaty, koja je jako zainteresirala princezu od Walesa na Botanic Gardens izložbi (maca je tad bila izlagana zajedno sa svojim 'posvojenim' feretom).
Poslao sam mnoge primjerke menažerijama i uzgajivačima kontinentalne Europe, no uskoro potom sam otišao iz Londona i na određeno vrijeme potpuno napustio uzgoj pasa i mačaka... Da nije bilo gđe Carew-Cox koja se posvetila uzgoju, bojim se da bi pasmina nestala.'
Brooke potom opisuje tegobe s kojima se gđa Carew-Cox susretala, nepriznavanje i odbijanja koja su trajala četvrt stoljeća. Ipak, zaključuje da se njezin trud višestruko isplatio, tako se abesinska pasmina nakon dugog razdoblja teškoća, pojavila kao posebno zanimljiva i lijepa.
'..Ne, usprkos lošem suđenju, neprepoznavanju, bijednim nagradama i nepostojanju tržišta; unatoč velikom i uvijek bolnom mortalitetu mačića, ova je hrabra žena pronosila zastavu abesinske pasmine sve do konačnog uspjeha. Ona mi ne može, ili iz skromnosti ne želi, kazati koliko je šampiona stvorila u ovih tridesetak teških godina, otkad je prvi put naišla na abesinske mačke u jednom hotelu u Somersetu, gdje ih je ostavio neki putujući trgovac krznima.
Usput, mogu spomenuti da je gđa Carew-Cox prije više godina objavila nekoliko pisama gospodina koji je lovio u Abesiniji, te je ustvrdio da je tamo ustrijelio par divljih mačaka i njihove kože donio u Englesku- a koje se iz opisa čine na svaki način slične današnjim izložbenim abesinskim mačkama.' (H.C. Brooke, 1929.)

Razvoj pasmine

Harrion Weir je objavio prvi standard pasmine 1889.godine (Our Cats); ovaj preko 110 godina stari standard i danas opisuje abesinsku pasminu, premda se interpretacije ponešto razlikuju.
Godine 1896. su prve abesinke upisane u registar, u to vrijeme je većina bila upisana s jednim ili oba roditelja nepoznata. Prve su bile Sedgemere Bottle (r.1892.) i Sedgemere Peaty (r.1894.), u vlasništvu Sama Woodiwissa i H. C. Brookea, i oboje su bili prema današnjem kriteriju 'uobičajene' boje.
Već su u to doba postojale i srebrne abesinske, dvije takve rane mačke došle su u Ameriku iz uzgajivačnice gđe Carew-Cox.
Britanski Abyssinian Cat Club osnovan je 1929.godine, utemeljio ga je Major Woodiwiss. Prva izložba kluba održala se u ožujku 1931.godine, gdje je prikazano dvadeset mačaka i mačića, a sudac je bio Sam Woodiwiss.
Sve do '60.-tih godina su sve abesinske bile jedne boje, koja se smatrala karakteristikom pasmine kao i njihov uzorak dlake i tip. Tek 1963., skoro stotinu godina nakon prvog imenovanja pasmine, GCCF je prepoznao mačke 'sorrel' odnosno s nijansom dlake čokoladne boje umjesto dotadašnje uobičajene crne. Iduća prepoznata boja je bila plava, 1984.godine.

 
Croham Zara, prva abesinska mačka 'skandinavka' koje je stigla avionom u Dansku ujesen 1950.godine, i označila početak danskog uzgoja. /foto ACC
 
Prve abesinske mačke pristigle u Ameriku iz Engleske tijekom '30.-tih godina bili su Woodrooffe Ras Seyum i pet ženskih mačka uzgajivača Majora Sidneya Woodiwissa. Ove su mačke postale temelj abesinskih mačaka do 1949.godine, kad je kalifornijska uzgajivačica gđa Warren uvezla iduće dvije mačke iz britanskog uzgoja Lady Barnard Jedna od ovih mačaka, Raby Nefertari, bila je najbolja abesinka Amerike i dvostruka šampionka. Te i iduće godine uvezeno je još nekoliko abesinskih mačaka, a razvoj je do današnjeg dana sve povoljniji- abesinska pasmina je trenutno pri vrhu popularnosti među američkim čistokrvnim mačkama.
Francuska je upoznala abesinke 1927.godine kad je Madame Guyot uvezla jedan par od gđe Carew-Cox. Prva abesinka izlagana na pariškoj izložbi bio je šampion Ras Tafari, vlasnika Bečlije M. Lestija, koji je izlagan i 1930.godine kad je sudac bio H.C. Brooke.
Madame Guyot izlagala je tih godina više abesinskih mačaka, britanskog porijekla (Woodroowe) koje se pamte kao osvajači Prix du President de la Republique.
Nažalost je rat prekinuo ovaj najuspješniji uzgoj, no kasnije je pasmina revitalizirana u uzgoju gđe Rose Meyer, baziranom na nasljednicima uspješnog Woodrooffe Zeusa.
Tijekom '50.-tih godina interes za pasminu pojavio se i u Danskoj.
Već je 1935. godine Madame Guyot pokazala Woodrooffe Zeusa na izložbi u Danskoj, a H.C. Brooke je petnaest godina kasnije poslao jednu abesinku kopenhaškom zoološkom vrtu, koja se potom prikazivala na izložbi mačaka.
Prva prava 'abesinska skandinavka' Croham Zara stigla je 1950.godine iz Engleske u Kopenhagen.
 
Moderni šampion Valentino (2005.), foto Brigitte Szczawinski
Tijelo abesinske mačke je srednje veličine i mišićavo (težine od 4-7,5 kg), rep je dugačak i lagano se sužava prema vrhu. Odrasla abesinska mačka je izgledom vrlo skladna i graciozna.
 

Ocijenjivanje abesinskih mačka ovisi o tipu, primijenjivim oznakama i porijeklu.
Uzgajivači obično puštaju mačiće u novi dom s navršenih 12 do 16 tjedana starosti, kad su postigli temeljnu otpornost te razvili fizičku u psihičku stabilnost potrebnu za prilagođavanje novoj okolini, za izlaganje, kao i za mogući transport avionom.
Zadržavanje ovako rijetke vrijedne mačke unutar kuće, kastracija ili sterilizacija te obezbjeđivanje svega potrebnoga, poput grebalica koje omogućavaju prirodno ponašanje mačke (CFA ne odobrava rezanje noktiju), su temeljni elementi koji će pružiti mački zdrav, dug i veseo život.

Abesinske mačke su orijentirane na ljude, iako nisu mace za krilo; vole biti uz svoje vlasnike, zainteresirane su za sve što vlasnici rade- i vole pomagati. Smatraju se 'najlojalnijom' pasminom; jednom kad imate Aby uz sebe nećete se moći požaliti da vas nitko ne razumije. Usto ova mačka zna odlično istrenirati čovjeka, da čini ono što ona želi (Carolyn Osier).
Karakter abesinske mačke sažeo je ljubitelj pasmine H.C.Brooke 1929.godine u nekoliko riječi: 'Karakter je obično veoma blag, skoro sramežljiv, ne zbližava se lako s nepoznatima, ali je jako umiljata. Ukratko, ona je jedan od najšarmantnijih i najzanimljivijih varijeteta kojega imamo..'

Harrison Weir: Abesinska mačka (Our Cats,1889.)

 
H.Weir: 'Sitno isprugani plavi tabby gđe Herring'
 

'Napokon dolazim do posljednje varijante tabby mačke, koji se jedva može nazvati pravi tabby jer je skoro bez oznaka, uz poneki izuzetak na nogama i široke crne vrpce niz leđa.
Najčešće je duboke smeđe boje, s vršcima istočkanima crnom, te dlakom pomalo podsjeća na divljeg zeca ali nije toliko siva.
Niz središnji dio leđa, od zatiljka do vrha repa, ima tamnu prugu koja je sitno prošarana tamnosmeđim dlakama.
Unutrašnja strana nogu i trbuha je jače narančaste nijanse nego tijelo, i ponekad je označena tamnim mrljama, koje su na izložbama nepoželjne.
Oči su tamnožute sa zelenom nijansom; nos je tamnocrven s tamnim obrubom, uši radije male, tamnosmeđe, sa crnim rubovima i vršcima; jastučići šapa su crni.
U svemu je ovo ljubak i zanimljiv varijetet. Ova je mačka izlagana pod raznim imenima, kao 'ruska', 'španjolska', 'abesinska', 'zečja'.
Neki su išli toliko daleko da su pretpostavili križanje zeca i mačke ('Mačka-zec'), što dokazuje da ne postoji ništa toliko apsurdno ili nemoguće, među životinjama kao i u svakodnevnom životu -u što neki ljudi ne bi bili spremni vjerovati.
Hibrid između engleske divlje i domaće mačke ima sličnosti, i ne smatram ovu mačku drugačijom na bilo koji način, s izuzetkom njezine boje, od obične tabby mačke, među čijim sam odraslima i mačićima vidio vrlo slične primjerke.
Prije nekoliko godina, u lovu na zečeve kod Eastbourna, jedan je lovac ustrijelio mačku ovakve boje, zamijenivši je za zeca. Ustanovilo se da nije riječ o divljoj, već o domaćoj mački koja je pripadala stanovniku sela.

Kad je podloga boje dlake svjetlosiva ili plava općenito se naziva činčila, prema krznu životinje kojoj je nalik.
Nisam suviše sklon smatrati ovu mačku različitom, premda je često stranog uzgoja; to može biti, no naše su mačke tek varijetet- i to vrlo zanimljiv, običnog tabbya, s kojim dijeli isti oblik, navike, temperament itd.
Nekoliko je mačaka donesenih iz Abesinije, od kojih su sve međusobno sasvim slične, te je izjavljeno da je ova mačka potomak egipatske koja je bila štovana prije mnogo stoljeća.
Mumije mačaka koje sam vidio nikad ne sadržavaju ostatke dlaka, stoga je nemoguće ustvrditi kakva je bila njihova boja. Uvezene mačke su krupnije građe i s manje oznaka nego britanske. Parenjem s engleskim tabbyem često daju skoro crne mačke, traka na leđima se proširuje niz bočne strane tijela a tamni vršci skoro nestaju, čime nastaju mačke vrlo bogate i lijepe boje.

Otkrio sam još jedan ton odnosno boju tabbya koju nisam spomenuo, na izuzetno lijepim mačkama označenima svjetlim valovitim linijama.
Ovakve su mačke vrlo rijetke, ustvari toliko da nikad nisu imale zaseban razred, stoga su bile prihvaćene i pobijeđivale u razredu 'svih ostalih boja'. U toj klasi obično se pronalaze brojni vrlo lijepi varijeteti, od kojih ću neke imati prilike ubuduće pribilježiti.
Ova se boja trenutno naziva srebrni tabby no zahtijeva bolje ime.
Radi se o boji koja je u čitavoj podlozi najnježnije srebrno-siva, jasna i čvrsta te osim sive naginje samo lagano plavoj. Oznake su malo tamnije s lila nijansom, i čine da krzno djeluje poput večernjeg neba prošaranoga svijetlim oblacima.
Oči ove mačke su narančasto-žute, kad su velike i okrugle čine lijep kontrast boji krzna.
Nos je crvene boje, obrubljen blijedoljubičastom nijansom, a jastučići šapa su skoro ili sasvim crni.
Dlaka je općenito vrlo fina, kratka i mekana. U cijelosti je ova mačka vrlo ljupka i svakako zavrijeđuje pažnju, te čini prekrasan kontrast crvenom, žutom, a čak i smeđem tabbyu.
Tirkizna vrpca oko vrata ove mačke najbolje pokazuje nježne blijedoljubičaste tonove njezinoga krzna, ili s jačim kontrastom svijetlog narančasto grimiznog tona, ili boju često zvanu 'boju geranijuma', što vjerojatno daje još sjajniji dojam.

 
 
Ovo je nesumnjivo sasvim neuobičajena boja kod dugodlakih mačaka, od kojih su neke izuzetne i predstavljaju vrhunac među bojama mačaka; ali moram primijetiti da je velika razlika u naravi između ovih svijetlih varijeteta, pri čemu su prve mnogo ugodnije. U stvari, mišljenja sam da su kratkodlake mačke općenito prijaznijeg i blažeg temperamenta, sklonije 'razmaženosti', pronicljivije su i brže se prilagođavaju novom okruženju i okolnostima, nego njihova dugodlaka braća. Također su u pravilu urednije u svojim navikama.
Istovremeno sam spreman priznati da neke od ovih osobitosti nemaju toliki značaj, dugodlake mačke su šarmantno lijepe i posjeduju veliku inteligenciju – zapravo veću negoli većina životinja koje poznajem, uključujući psa, što sam zaključio nakon dugotrajnog, pažljivog i zrelog promišljanja.' (H.Weir, 1889.)
 
Abesinske mace iz uzgajivačnice Fletchers
 
*Današnji status divljih mačaka opisan je na stranici Maca Domestica
**Više o egipatskim pasminama: Maca na prijestolju
***Abesinska mačka/standard-kratak opis by Nataša Kovačić; Panoncoon: Abesinska mačka
 

Izvori:
CFA (povijest pasmine); Abyssinian Cat Club (rane abesinske m.); Abyra Abyssinians; FLETCHERS; Messybeast Cat Archive; Paw Peds; wikimedia commons
Tiskani: Frances Simpson 'Knjiga o mački' (1903.); Christine Metcalf 'The Love of Cats' (1973.); Bruce Fogle 'Cat' i dr.
GFDL - Slikovni materijali Wikipedia pod uvjetima GNU Free Documentation License

 
Koraljka Polaček, 2007.
 
© Copyright Notice - Materials on this site are copyrighted by author and other persons. You may not copy or reproduce any portion without written permission from the copyright holder.
 
Napomena:
Sadržaj ove stranice podliježe zaštićenom autorskom pravu njegovih vlasnika, stoga se ne smije ni u kojem obliku prenositi, distribuirati ni pohranjivati bez prethodnog pisanog odobrenja autora 'Mica-Mace'. Prije korištenja ove stranice, molimo upoznajte se sa tekstom Pravne obavijesti.
Copyright © 2008 Mica-Maca.