Jean-Jacques Bachelier (1724.-1806.), Angora, oko 1761.
Vjerojatno najpoznatiji rani prikaz angore je ovaj francuskog slikara Bacheliera. Nastala u doba rokokoa, slika nam pokazuje raskošnu bijelu angoru u trenutku kad joj mala ptica, potencijalni plijen, upravo odlijeće. Maca je zaigrana i pomalo lijena, ne suviše ozbiljno lovački raspoložena, kako i doliči jednoj dami.
Bachelierov prikaz graciozne angore u njezinoj punoj ljepoti, izražava tadašnje veliko divljenje ovim mačkama.

Turska angora jedna je od prvih maca koja je 'na velika vrata' ušla u povijest Europe. S oduševljenjem prihvaćena od strane europske aristokracije 17. i 18.stoljeća, zaslužna je za bolji položaj i općenito sve veći interes za mace.
Ova zamalo izgubljena i vrlo stara pasmina, koja je imala ulogu u stvaranju modernih dugodlakih mačaka, zaslužuje posebno poglavlje u pripovijesti o mačjem rodu.
Premda se sasvim točno porijeklo dugodlakih maca ne može sa sigurnošću ustvrditi, poznato je da su se pojavile prije više stoljeća na području srednje Azije.
Prve dugodlake mace uvezene su u Veliku Britaniju, Francusku i Italiju iz Male Azije, Perzije i Rusije već polovinom 16. stoljeća. Pretpostavlja se da su ih ranije donosili križari a čak i prije su vjerojatno putovale na brodovima Vikinga, kao zaštita od glodavaca.
Postoje izvještaji koji ukazuju da su se u Rusiji već u 13. stoljeću održavale izložbe dugodlakih mačaka.
Turska angora (turski: Ankara Kedisi) je stara i prirodno nastala pasmina, koja potječe iz centrale Turske. U toj zemlji se pasmina samostalno razvijala od oko 1400. godine i bila je toliko cijenjena da su mnoge boje dobile vlastite nazive. Primjerice crveni tabby nazvan je 'sarmen', srebrni tabby 'teku', bijele raznobojnih očiju 'van kedi', bijele plavooke 'ankara kedi' a s van oznakama 'kinali kedi'.
Muslimanska religija pripomogla je uspjehu angora, zauzele su posebnu poziciju i postale ljubimicama bogataša i sultana.
Turska angora je s vremenom dostigla neprocjenjivost, postala je toliko vrijedna da se njome nije trgovalo već ju se poklanjalo kao izraz najvećeg štovanja.
Prve turske angore stigle su u u Europu početkom 17.stoljeća kao sultanov poklon članovima francuskih i engleskih kraljevskih obitelji.
Nekoliko godina kasnije se Pietro della Valle, talijanski prirodoslovac i putnik Azijom, doslovce zaljubio u ove dugodlake mace. Godine 1621. donio je u Italiju prve primjerke iz Perzije, sa željom da ih uzgaja.
Della Valleovim se mačkama izgubio trag, no dovodi ga se u vezu sa suvremenikom N. Fabrijem de Pierescom iz blizine Toulousea, koji je postao prvi dobavljač i uzgajivač angora mačaka. Dokumentirano je da su upravo de Pierescovi angora mačići stigli do Richelieua i francuskog dvora, gdje su izazvali oduševljenje.
Osamnaesto stoljeće bilo je najpovoljnije za angora mačke: o njima se pisalo (A.P. de Moncrif, F.L. LeClerc) i živjele su kao razmažene dvorske ljubimice. Zbog svoje rijetkosti, ljepote i temperamenta, ove su mačke postale statusni simbol, aristokracija je plaćala astronomske iznose da bi došla u posjed primjerka angore.

Ilustracija angore s tipičnom grivom i visoko uzdignutim repom.

 

Gustave Courbet, Umjetnikov atelijer, 1854.

G.Courbet, detalj s autoportretom i angorom

Angora, crtež H.Weira iz 1871.godine.

Jean Bungartz, Angora, iz njegove 'Ilustrirane knjige o mačkama'. Bungartz u svojem 'vodiču' kroz pasmine mačaka oduševljeno piše o angori kao najljepšoj među dugodlakim mačkama (Berlin, 1896.)

Helen Winslow u svojoj knjizi 'Concerning Cats' opisuje pasminu:
'Tijelo je proporcionalno dulje nego kod obične mačke i izuzetno je graciozno; prekriveno je dugom, svilenom dlakom, koja je naborana slično kao kod angora koze. Dlaka treba biti što finija i ne vunasta. Noge su srednje duljine, no izgledaju kraće zbog duge dlake na tijelu.
Mali čuperci dlake rastu između prstiju što ukazuje na čistoću uzgoja.
Angora u dobroj formi jedno je od najljepših i najelegantnijih stvorenja na svijetu, i malo tko može odoliti njezinom šarmu.
Rep je dug i nalik nojevom perju. Obično je nošen uspravno gore s vrhom nagnutim na jednu stranu, osobito kad je mačka dobrog raspoloženja.
Angorin rep je poput barometra njezinog tjelesnog i mentalnog stanja. Ako je mačka bolesna ili preplašena, rep je spušten, nekad ga čak vuče po podu; ali kad je dobre volje, zaigrana u kući ili vani, rep joj se talasa kao veliko perje i izuzetno je lijep. Bogatstvo angorinog repa također je pokazatelj njezinog dobrog uzgoja..
Angora ne postiže puno bogatstvo dlake do oko svoje druge godine. Do toga vremena njezina glava i tijelo nisu dovoljno razvijeni da bi pokazali potpunu ljepotu i ljupkost mačke. U pravilu je angora dobrog karaktera, premda neke ženke znaju biti vrlo nervozne.
Društvene su i poslušne, iako su sklone lutanju kad im se dozvoli slobodno kretanje. Uglavnom ne posjeduju pronicljivost karakterističnu za obične kratkodlake mačke, ali njihova velika ljepota, kao i urednost i nježan karakter, čine ih najpoželjnijim ljubimicama pomodnog svijeta.
Ispravan uzgoj angore je prava znanost; najomiljenija je plava ili malteška boja angore, ali i druge boje naročito kad su u kombinaciji s bijelom.
Potpuno bijela angora je izvanredno lijepa i visoko se vrednuje kad ima plave oči i u svim je pojedinostima podjednako dobra. Narančasta ili žuta, i crna sa žutim očima, također se posebno cijene. Postoje i tigraste, smeđi tabby, i narančasto-bijela. Kombinacije boja su učestalije nego jednobojne; kornjačevina s tri boje kombinirane u dobrom omjeru smatra se naročito poželjnom.'

Napoleon the Great

Napoleon, čuvena crvena angora bio je porijeklom iz dvorca Fontainbleaua, gdje je rođen 1888.godine. Ovog izuzetnog mačka 'lavlje glave', kojega se njegov američki vlasnik nije htio odreći niti za tadašnjih 4 tisuće dolara, opisala je Helen Winslow 1900. godine. Napoleonova je dlaka bila toliko duga da se morala podrezivati, a bio je skoro duplo teži od drugih mužjaka (23 funte). Na slici je u dobi od oko 10 godina, a dugovječnost potvrđuje njegova francuska baka koja je doživjela 19 godina. Napoleon je dobivao prve nagrade na svim izložbama, tako je u Bostonu 1897.godine ovaj svojevremeno najvrijedniji američki mačak proglašen ukupno najboljom mačkom izložbe..

Obzirom da se angora koristila za poboljšanje dlake drugih dugodlakih mačaka, pasmina je pomalo došla do točke nestajanja.
Britansko Društvo je 1887.godine donijelo odluku da se sve dugodlake nazivaju perzijskim mačkama te je definiralo njihov standard. To je bio začetak modernih perzijskih mačaka i ujedno kraj angore unutar Velike Britanije.
Godine 1903., Frances Simpson u svojoj 'Knjizi o mački' piše:
'U klasificiranju dugodlakih mačaka kao 'perzijske' možda griješim, ali očigledno su različitosti između angora i perzijskih mačaka vrlo male; stoga molim da me se ispriča ako ignoriram skupinu mačaka obično zvanih angora koje su, čini se, u našoj sredini malo-pomalo nestale.
Izvjesno je da na našim velikim izložbama nema posebnog razreda za angore, stoga kao odgovor na mnoge upite ljubitelja, mogu zaključiti da nisam uspijela ustvrditi nikakve definitivne različitosti angore i perzijske mačke.
Gospodin Harrison Weir u svojoj knjizi iz 1889.godine kaže da se angora ponešto razlikuje od perzijske po manjoj glavi i većim ušima, kao i dlakom koja je svilenkastija te naginje vunastoj. Ipak, namjera mi je ograničiti moju podjelu mačaka na dugodlake ili perzijske mačke, na kratkodlake ili engleske, i na strane mačke.'
Angora kao zasebna pasmina počela se poistovjećivati s perzijskom, odnosno smatrana je izumrlom, sve dok nije iznova otkrivena u Ankari.

'Dugodlake kućne mačke', ilustracija iz 1885.godine.

Turske angore su početkom XX. stoljeća bile prisutne u Njemačkoj, gdje je osnovan prvi klub s programom njihove zaštite, koji je organizirao izložbe i studije o ovoj pasmini (1922.). No i ovim se mačkama izgubio trag, vjerojatno kao posljedica ratnih zbivanja, pa do 1950. godine nije više bilo poznatih primjeraka na tlu Europe i Amerike.
Početkom stoljeća angora je bila na pragu nestajanja čak i u zemljama svojeg porijekla, stoga je vlada Turske započela 1917. godine program njihove zaštite u zoološkim vrtovima Istanbula i Ankare (bijela angora s plavim i dvobojnim očima).
Godine 1930. pasmina je prozvana nacionalnim blagom, program u Ankari se nastavio i dokumentirane su sve mace.
Tijekom '60-tih godina u Velikoj Britaniji se razvio novi interes za angoru a neki su uzgajivači pokušali iznova stvoriti pasminu, pomoću drugih orijentalnih mačaka duge dlake. Premda evidentno različite od originalnih, ove su 'umjetne' britanske angore dugo vremena izazivale priličnu pomutnju. Turska angora ni danas nije priznata u Velikoj Britaniji.
Skoro istodobno, 1962.godine je Amerikanac Grant u zoološkom vrtu u Ankari otkrio prave turske angore, te je uspio dobiti dozvolu za izvoz prvog para mačaka.
Tek od toga vremena je turska angora kao zasebna pasmina iznova utemeljena i uvezena u Ameriku, gdje su bijele angore od CFA priznate 1973. godine, dok su druge varijante boja prihvaćene od 1978. godine.
CFA je registrirala samo mace porijeklom iz ankarskog uzgoja, no '90-tih godina je turska vlada donijela restriktivne mjere po pitanju zaštite i izvoza angora iz zoo-a.
Ipak je određen broj mačaka već bio u Rusiji i Nizozemskoj, a pojedini primjerci i dalje dolaze iz privatnih uzgajivačnica u Turskoj.
Obzirom na relativno malen broj prvih mačaka, turska angora je još uvijek rijetka, no osiguran je kvalitetan i zdrav uzgoj. Zahvaljujući sve većem broju ljubitelja, ova skoro izumrla pasmina danas zauzima ravnopravno mjesto među drugim čistokrvnim macama.

Tsuguharu Leonard Foujita, Bijela maca, kolorirani drvorez, 1929.
CAT PRINTS by Elisabeth Harvey Lee

YILDIZ PINARDAN –dokumentirana pripovijest o uvozu turske angore iz zoološkog vrta u Ankari 1997.godine (s fotografijama zoo-a)