Jedan od najzanimljivijih slučajeva pogrešnog identiteta je 'Madagaskarska mačka' koja je na izložbi u Kristalnoj palači pobijedila u razredu stranih mačaka (1900.). Ispostavilo se da je riječ o prstenastorepom lemuru, malom primatu kojeg su mornari ponekad pripitomljavali i donosili u domovinu.
Zabuna je objelodanjena u tisku, s komentarima tipa 'suci za mačke sigurno znaju razlikovati mačku od primata biljoždera?' No prozvana sutkinja tvrdoglavo se branila riječima:' Lemur je lemur, a madagaskarska mačka je madagaskarska mačka'..

...
Mutacija koja daje bezdlake mačke pojavila se nekoliko puta nakon 1902. godine, u današnje vrijeme predstavljena je modernim pasminama kanadski sfinks, Donskoy sfinks i Peterbald.

 
Moderni sfinks ili kanadska bezdlaka
maca 'Suki' u dobi od dva tjedna.
 
Odrasla 'Suki'
 
Peterbald 'Tamila' - ruska pasmina nastala '90.-tih od Donskoy sfinksa i orijentalne krakodlake mačke.
 
Moderna američka plava burmanska mačka /Animal photography
 
Moderna havana brown s tipičnom 'čokoladnom' bojom dlake i žutim očima.
Tonkinške mačke
 
Današnja orijentalna kratkodlaka s uzorkom 'ebony ticked' /foto GFDL*

Albino abesinske mačke
Ove je mačke uzgajao Sir William Cooke iz Newburyja, a 1927. godine je posljednji mužjak uginuo, što je označilo kraj plavookih albino abesinki. Neki su ih smatrali križanima sa sijamskom mačkom, što je Cooke opovrgnuo.
Zabilježeno je da je par ovih mačaka također posjedovala jedna jorkširska dama, koja ih je držala kao kastrirane kućne mace i nije ih izlagala (H.C. Brooke).
Boja ovih mačaka bila je kremasto bijela, imale su uši boje zečjeg krzna i prugu na leđima. Iako su im oči bile plave sugerirajući oblik albinizma, njihov opis podsjeća na srebrne abesinske mačke. No u ranim su danima sve boje izvan već utvrđenih boja pasmine, smatrane znakom pogreške, što je vjerojatno pridonijelo nestanku ovih mačaka.

 
Abesinska maca iz 1902.godine (ispred nje je manx)
 
Moderna abesinska maca /Animal Photography

Mačka iz Mombase
Godine 1903. H. C. Brooke opisuje ovu pasminu:' Govori se da mačka zvana Mombassa, iz istočne Afrike, ima kratku dlaku s teksturom poput žičanih niti.'
Dvadesetak godina kasnije Brooke će pokušati saznati više o ovoj vrsti, raspravljajući s fotografom divljih životinja Ch.Keartonom.
Premda se mačka iz Mombase spominjala u staroj Povijesti Prirode, fotograf nije primijetio prisustvo domaćih mačaka u Mombasi. Stoga je Brooke pripisao ovu mačku imaginaciji starijih pisaca.
Mačka iz Mombase možda je bila izolirana mutacija ili neprovjerena priča putnika. Generalno se takav tip mačke danas pojavljuje u predstavnicima američke oštrodlake mačke i pasmine rex s kovrčavom dlakom.

Malajska mačka
Godine 1783. u knjizi 'Povijest Sumatre' W.Marsdena izvješteno je o malajskoj mački: 'njihovi repovi su nepravilni i s kvrgom na završetku'.
Charles Darwin piše:'U području Malajskog arhipelaga, Sijama, Pequana i Burme, sve mačke imaju repove otprilike s pola normalne duljine, često s nekom vrstom kvrge na kraju.'
On spominje i 'madagaskarsku mačku' i njezin neobičan rep, za koju se kasnije ispostavilo da se radi o prstenastorepom lemuru.

Više je ranih opisa malajskih mačaka, neobičnost njihovih repova objašnjena je deformacijom kostiju repa: 'rep je u pola duljine i često na kraju zavrnut u neku vrstu čvora, te se ne može izravnati.' Spominjala se i bezrepa krimejska mačka.
H.C.Brooke je 1927.godine objavio knjižicu 'Malajska mačka' u kojoj opisuje ovaj osobiti varijetet domaće mačke, slabo poznat u Engleskoj i sve rijeđi u svojoj domovini zbog križanja s mačkama dugog repa.
Brooke spominje mogućnost srodstva malajske mačke i manxa, zbog izgleda ali i ponašanja koje podsjeća na psa. Njegovi izvori sa Sumatre izvjestili su ga da je uobičajeno vidjeti ove mačke kako prate svoje vlasnike ulicom..
Brooke je dobio fotografiju mlade malajske mačke od direktora singapurskog muzeja, našto je pribilježio da su ove mačke slične australskim mačkama koje je ranije imao, s izuzetkom što je rep malajske mačke zavrnut prema gore, dok je rep australskih bio s tri 'čvora' i nošen nisko.
Europejac B.Kloss koji je poznavao ove mačke, napisao je:' Singapurske seoske mačke imaju kratak rep s tri ili četiri čvora. Boje su tabby, crna i bijela. Zanimljivo je primijetiti da divlja mačka Felis planiceps (Prionailurus rubiginosus tj. Flat-Headed mačka) ima sličan rep, kao domaće malajske mačke. Brooke je komentirao da nije vjerojatno križanje te divlje mačke s domaćima. Iz drugih izvora je saznao da se čistim malajskim mačkama ne dopušta križanje s običnim domaćim mačkama, te da imaju neobičan 'divlji miris', vrlo različit od mirisa domaćih mačaka.
Kustos Sarawak muzeja, R.Shelford objavio je knjigu 'Prirodoslovac na Borneu' u kojoj opisuje malajsku mačku:'Treba spomenuti da je domaća malajska mačka vrlo različita.. to je malen tabby velikih ušiju, s graciozno izduljenim tijelom i nogama. Rep im je ponekad apsurdno svinuti čvor ili je vrlo kratak i završava čvorom.' H.O.Forbes je prikazao tijelo malajske mačke Liverpulskom biološkom društvu, objašnjavajući čvorove u repu kao posljedicu razvoja hrskavice klinastog oblika između repnih kralježaka. Forbes je također spomenuo da je uočio veliku sličnost između ovih 'istočnjačkih' i portugalskih mačaka. Naime dok je živio u Portugalu (pretkraj 19.st.) rečeno mu je da Portugalci znaju namjerno slomiti rep mačićima. Uočivši sličnost ovih mačaka s malajskima, pitao se nije li bilo kakve rane komunikacije između ovih vrsta..Brooke je komentirao da lomljenje repova nije moglo postati nasljedna osobina, te da je ovakva malajska mačka poznata već od 1873.godine.
Općeniti tip malajske mačke kakvu su opisivali Brooke i njegovi suvremenici dokumentiran je od kraja 19.stoljeća do '30-tih godina 20.stoljeća, a danas je prisutan u pasmini japanskog bobtaila. Domaće mačke s raznim stupnjevima kratkog i čvornatog repa i danas se mogu pronaći u Maleziji i Singapuru.

 
Ciparska mačka
Ciparska mačka', ilustracija J.Bungartza iz 1896.

Ovu mačku, tipičnu za Cipar, Bungartz opisuje kao 'svjetlosivu sa crnim prugama..'
Plave ili sive mačke opisao je H.C. Brooke (1927.) kao mačke koje se nalaze skoro isključivo na Cipru. Prema njemu, imale su kratku svjetlosivu dlaku, crne papučice na šapama i kratke, uzdignute uši.

 
Harrison Weir: Ruska dugodlaka mačka, 1899.
Ruske plave dugodlake mačke izlagane su na prvim izložbama no kasnije su izgubile identitet, za razliku od kratkodlakih.
Danas se pasmina smatra izgubljenom odnosno nestalom. Ovu pasminu se pokušalo obnoviti u nebelungu, pasmini nastaloj '80.-tih godina u Americi, koja je
dugodlaka varijanta ruske plave mačke.

No smatra se da je originalnoj mački najbliskija današnja dugodlaka sibirska mačka.
 
Za usporedbu: portret plave perzijske mačke iz 1902.godine.
 
Moderna sibirska mačka.
U naše vrijeme, tip ruske dugodlake može se vidjeti u pasmini sibirske šumske mačke.
 
Današanja kartuzijska mačka (Sir Lancelot, 12-godina.)
Ovaj snažni ljepotan pokazuje tipične karakteristike kartuzijske pasmine: široku glavu s velikim zlatnim očima i jednobojnu plavu dlaku s gustom poddlakom.
 
Moderna 'peke-faced' perzijska maca.
Premda se danas 'spljošteno lice' povezuje s crvenim perzijskim macamo od '80.-tih godina 20.stoljeća, slična je mutacija bila zabilježena već mnogo ranije.
 
J.Bungartz:'Kineska mačka s preklopljenim ušima' 1896.

Premda izvještaji govore da kineska mačka ima spuštene ili ovješene uši, čak i klempave, to su vjerojatno bila pretjerivanja. Obzirom na nepostojanje suvremenih primjeraka ili drugih dokaza, pretpostavlja se da su uši ovih mačaka bile preklopljene slično kao kod moderne pasmine Scottish Fold.

 
Nakon što je 1882.godine vidio preparirani primjerak u muzeju, Brooke je zaključio da primjerak može biti lažan ili se radi o mački čije su uši deformirane kancerom.
Nakon bezuspješnih potraga i istraživanja, Brooke je ovu pasminu prozvao izumrlom, zajedno s neobičnim psom Phu-Qocom kojemu je dlaka rasla u obrnutom smjeru, prema glavi- a koji je danas možda prisutan u pasmini Ridgeback.
Posljednji izvještaj o mački s ovješenim ušima dolazi iz 1938.godine, kad je jedan primjerak donesen iz Kine. Tad se vjerovalo da je takva mutacija rezervirana isključivo za bijele dugodlake mačke.
 
Danas je teško sa sigurnošću reći da li se radilo o izoliranim slučajevima ili o pravom varijetetu, čak se ne može ustvrditi da li je takvo obilježje bilo nasljedno. Nemoguće je zauzeti točan stav o kineskoj mački, premda je općenito tip mačke vjerojatno prisutan u izgledu Scottish Fold mačke i pasmina koje su iz nje proistekle.
 
 
...
Napomena:
Opisi mačaka potječu iz literature i časopisa s kraja XIX. i početka XX.stoljeća, obzirom da se i tadašnji autori nisu oko svega slagali a znanje o vrstama se još izgrađivalo, ponekad se u različitim izvorima pronalaze drugačiji nazivi ili zapažanja o pojedinim pasminama.
 
 

Rana povijest

Izgubljene pasmine

 
Mnoge nove i neobične pasmine bile su spominjane u ranoj literaturi o mačkama, proučavalo ih se i raspravljalo o njima.
Neke mačke nisu pobudile dovoljan interes za daljnji uzgoj a druge su bile poznate samo iz priča putnika i možda nisu ni postojale onakve kakvima su opisane.
Pojedine su pogrešno identificirane ili su bile mutacije koje se nisu održale.
Neke od 'izgubljenih vrsta' poznate su danas pod drugim imenom, premda rani opisi nekad otežavaju sigurnost identifikacije, a neki varijeteti su se apsorbirali u tada postojeće pasmine.
Više je hibrida bilo prijavljeno tih dana, uključujući one za koje se danas zna da nisu mogući, poput križanca cibetke i mačke, ili kune i mačke. Također je već tad bilo izvještaja o hibridima leopardske mačke, mnogo desetljeća prije nastanka bengalske pasmine.
Uzgajivači su pronašli način za 'učvrščivanje' mutacije, križajući je s uobičajenim tipom i zatim ponovnim križanjem potomka s roditeljem nositeljem mutacije.
Ipak poneki vlasnici nisu na vrijeme pronašli partnera za produljenje svoje rijetke mačje vrste. Možda je najpoznatiji takav gubitak originalna Meksička bezdlaka mačka, pasmina koja je vjerojatno mogla biti sačuvana.
Meksičke bezdlake mačke
Nellie i Dick, 'meksičke bezdlake mačke'. Zbog činjenice da se radilo o bratu i sestri, vlasnik im nije dozvolio potomstvo. No nakon što je mužjak stradao u borbi s psima, maci se više nije mogao naći partner...

 

Meksičke bezdlake mačke Nellie i Dick opisane su u knjizi Frances Simpson (1903.). Autorica prenosi pismo vlasnika E.J. Shinicka iz Albuquerquea, New Mexico, napisano H.C.Brookeu (1902.):
'..moje mačke su brat i sestra, dobio sam ih od Indijanaca nedaleko odavde. Stari isusovački svećenici kažu mi da su to posljednji primjerci aztečke pasmine poznate samo u Novom Meksiku.
Otkrio sam da su vrlo drage i inteligentne kućne ljubimice (..). Vole toplu kupku i spavaju noću u postelji s našom malom kćerkom. Čini se da razumiju skoro sve što im se kaže, premda ih nisam imao vremena trenirati.
Njihove oznake su identične: dlaka leđa im je mišje boje, a vrat, trbuh i noge nježne boje puti. Tijela su im uvijek topla i mekana poput dječjega, vole da ih se gladi i miluje i vrlo su zaigrane - trče gore i dole po vama i u tren oka projure oko vas. Nellie je teška oko osam funti, a Dick je težio deset funti.
Nažalost Dicka smo izgubili.. Nikad im nismo dozvoljavali da idu izvan kuće, zbog opasnosti od pasa. Bili su prijatelji s našom španijelkom, i spavali bi zajedno s njom. No Dick je bio podmukli nevaljalac i znao se iskrasti van, tako su ga prošle godine jedne noći uhvatili psi, i dokrajčili. To je bio velik gubitak i ne mogu ga nadomjestiti.
Čikaški klub je vrednovao Dicka i Nellie po tisuću dolara za svakog, željeli su da ih donesem na izložbe, ali nisam mogao ići.
Stoga nikad nisu izlagani; ovo je malen grad i bojao sam se da će biti ukradeni. Učinio sam sve napore da pronađem partnera za Nellie, ali bez uspjeha. Nikad im nisam dozvolio parenje, jer su brat i sestra, i mislio sam da bi to moglo izmijeniti Nellinu dražesnu formu tijela (..).
Zimi imaju svjetlu gušću dlaku na leđima i na grebenu repa, koja otpadne za toplijeg vremena. Podnose hladnoću isto kao druge mačke...
Nježne su i profinjene, s vrlo mekanom kožom. Nellie ima vrlo malenu glavu, velike žute oči, vrlo duge obrve i brkove; njezin glas je ugodan bariton ali kad je bila mala glasala se baš kao dijete.
Imaju izvrstan apetit i prilično su izbirljive: pečeno pile i dobar odrezak će rado pojesti. Nikad nisu bile bolesne.
Priložena slika je jedina koju trenutno imam, ali pokazuje ih kakvi stvarno jesu, vide se nabori na njihovoj finoj, mekoj koži.
Dick je bio vrlo moćan mačak, mogao je istući bilo kojeg psa; no nema sumnje, njegova hrabrost je bila uzrok njegove smrti. Uvijek je bio gazda nad našim psima.

Procijenio sam Nellie na tri stotine dolara, ona je suviše vrijedan ljubimac da bih je držao u malome gradu. Mnoge dobrostojeće dame cijenile bi je težinom u zlatu, kad bi znale koliko je vrijedna.
Mislim da bi vam ona bila vrlo dobra investicija za izlaganje na izložbama mačaka i drugim prigodama, jer je nesumnjivo jedina poznata bezdlaka mačka. Pisao sam u Old Mexico i posvuda u zemlji, ali nisam našao drugu takvu mačku. Volio bih da je izložena tamo gdje će pobuditi interes i biti cijenjena od tisuća ljudi.
(..) Vaš F.J. SHINICK
Simpson je izrazila žaljenje što gospodin Shinick nije spario svoje mačke, s nadom da će on možda ipak negdje otkriti postojanje drugih primjeraka.
Pitajući se nije li u neku ruku 'pravedan' nestanak neobičnih varijeteta, autorica na kraju žali što nema podataka da li zubalo ovih mačaka daje znakove abnormalnosti ili manjkavosti, kao kod meksičkog bezdlakog psa.
Dvadeset i pet godina kasnije H.C.Brooke, kojemu je bilo upućeno gornje pismo, ponovno spominje ove neobične mačke:
'Premda su pojedini primjerci živjeli oko godine 1900., ni ovdje niti u Meksiku nemamo nijednog dokaza o postojanju meksičke bezdlake mačke. Posjedujemo samo njihovu fotografiju i opis, srećom sačuvane u svrhu znanosti.'

 
Burmanska mačka oko 1900.godine

 

Burmanska 1902.
 
'Burmanska mačka' koja se pojavljuje na slici u knjizi Frances Simpson (1903.) više djeluje poput orijentalnog tabbyja nego kao današnja pasmina burmanske mačke.
Smeđe mačke zlatnih očiju iz tajlandskih hramova opisivane su u isto vrijeme kad i plavooke 'Kraljevske Sijamske' mačke boje tuljana. Frances Simpson također opisuje smeđu sijamku žutih očiju, no očito ove mačke tad nisu pobudile dovoljno interesa da bi ih se dalje uzgajalo.
One su mogući preci modernih havana, burmanskih ili tonkinških mačaka; tip mačke na slici vjerojatno je predstavljen u današnjoj orijentalnoj mački.
 
Švicarska planinska mačka
 
Godine 1895. B.Pittrich piše:' Već neko vrijeme se sijamska domaća mačka može promatrati u dresdenskom zoološkom vrtu. Boja mačke je havana-smeđa, njezine uši, lice i duge noge su tamnosmeđe-crne. Ovi rijetki primjerci su omiljeni među posjetiteljima. U Sijamu (Tajlandu) je nađena i bezrepa varijanta s vrlo dugim nogama. Slika prikazuje mužjaka, koji je u paru sa ženkom stigao u Dresden kao poklon bivšeg konzula LeBlera. Došli su u dobrom zdravlju i odličnog apetita, bez obzira na dugo putovanje brodom. Možemo se nadati da će ove atraktivne mačke uspješno obnoviti potomstvo..'
Nažalost nije poznato jesu li ove mačke korištene za uzgoj, pisani podaci su uništeni tijekom II.svjetskog rata.
 
Sijamska maca iz časopisa 1895., zoološki vrt, Dresden
 
Povijesni dokumenti ukazuju da su između originalnih sijamskih mačaka postojale i jednobojne mačke, identične po obliku tijela i ponašanju, ali bez oznaka u boji.
Prema dokumentaciji, 'švicarska planinska mačka' bila je izlagana 1894., kao i druga jednobojna sijamska 1930.godine.
Frances Simpson je pisala o ovakvoj mački u svojoj knjizi iz 1903.godine, u dijelu o kratkodlakim mačkama, među 'ostalim bojama':
'Najbolje i najjasnije obojana mačka je Sin Li gđe Davies, vrlo naočita i zanimljiva, koja je jedna od tri uvezene švicarske planinske. Nažalost ovaj je mačak uginuo mlad i nije ostavio potomstvo..'
Ove smeđe mačke najvjerojatnije su donesene iz jugoistočne Azije, kao vrsta sijamske mačke. Encyclopaedia Britannica 1911. godine spominje 'rod sijamskih mačaka u potpunosti čokoladne boje- mačke Timkey Brown i Granny Grumps, izlagani u Londonu 1894.'
Opisani su kao sijamske mačke tamno kestenjaste boje sa zeleno-plavim očima.
Jednobojno smeđe sijamke, poznate kao švicarske planinske mačke, izgubile su značaj nakon 1920.godine kad je Britanski sijamski klub donio odluku o prihvaćanju isključivo plavookih sijamskih mačaka.
Kao rezultat toga, jednobojne smeđe sijamke s očima koje nisu plave, izuzete su sa izložbi, što je označilo kraj smeđih sijamskih mačaka kakve su poznavali rani uzgajivači.
Tip 'švicarske planinska mačke' danas je predstavljen modernom havanom i kestenjasto smeđom orijentalnom mačkom, ili čak tonkinškom, premda su moderne mačke mnogo ekstremnije u tipu negoli su bile 'švicarske planinske' oko 1900.godine.
 
Indijska mačka
 
Indijska mačka 1902.
 
'Život životinja i svijet prirode' spominje varijetete indijske domaće mačke, i daje opis mačke sa slike (1902/03.):
'Boja mačke je prekrasna svjetla kestenjasto crvena, koja se kroz razne nijanse zlatnožute stišava do bijele na dnu. Iscrtanih bokova, blago ispruganih nogu; čelo joj je naborano kao kod Chow Chow-a.
Glava izdužena, plitka i zašiljena, noge vrlo duge i vitke, rep velike duljine i stanjuje se prema vrhu. Dlaka je izrazito kratka; uši tanke, velike i pokretne; oči prodornog izraza i čiste žute boje. Ove se mačke ponekad glasaju bučno kao sijamske, i pažljivi promatrač će odmah uočiti određena strukturalna obilježja po kojima se ova mačka razlikuje od obične mačke. Mačak sa slike, vlasništvo gđe H.C.Brooke, dobio je mnoge prve nagrade.'
O indijskom mačku gđe H.C.Brooke, njezin suprug je napisao:' najupadljivije osobitosti bile su njegova duljina i vitkoća, ekstremno kratka dlaka i njegov tanak rep(..). Uši su mu bile male, ali dok je bio mačić bile su enormne veličine, i s njegovom izduljenom, zašiljenom glavom, davale su mu najčudnovatiji izgled.. Ovoga mačka i njegovu sestru je jedan britanski mornar ukrao iz hotela u Bombaju. Donio ih je u Leytonstone gdje su kasnije prodani gđi H.C.Brooke -za novac ali i u zamjenu za mačića sa sedam prstiju, kakvi su tada smatrani srećonošom na brodovima.'
Danas se čini da je indijska mačka vjerojatno bila stariji tip orijentalne, ali u vrijeme Brookovih bile su poznate samo sijamske, tada mnogo manje ekstremne od modernog tipa.
 
Abesinska i indijska mačka 1903.
Slika iz knjige F.Simpson pokazuje da indijska mačka ima isti uzorak krzna kao abesinska, ali je pješčano crvene boje.
Možda je bila asimilirana u abesinsku pasminu zajedno s drugim izgubljenim kratkodlakim mačkama toga doba, kao što je bio 'britanski tick'.
 
Britanski Tick ('Bunny Cat')
Mačka 'zečjeg krzna' ili britanska kratkodlaka ticked tabby mačka
 
Egipatska mačka
 
Godine 1927. u londonskom Kentish Townu, gđa J.H.Richardson prikazala je mačku 'sa užarenog pijeska Afrike'; neobično velikog, crno-bijelog kastriranog mužjaka.
Poludivljeg mladog mačka pronašla je dvije godine ranije u blizini beduinskog naselja kod Aleksandrije, bio je zapuštenog i slabog izgleda.
Kasnije je izrastao u vrlo snažnog mužjaka, dugih nogu i kratkoga vrata. Na glavi četvrtastog oblika imao je široko postavljene male uši te malo ukošene oči, većinom širom otvorene.
Unatoč prehrani sirovim mesom, dlaka mu se nije poboljšala ni nakon duljeg vremena- imao je kratku 'beznadno nepravilnu' crno-bijelu dlaku, i crnu mrlju preko jednog oka.
Pritom je bio mačka koja lovi noću, danju se većinom skrivao te je na suvremenike ostavljao strašan dojam. Gđa Richardson je pretpostavljala da je njezin mačak jedini te vrste u Britaniji i objasnila da ova poludivlja vrsta s rubova civilizacije, ni na koji način nije u svezi s pravom egipatskom Caffre mačkom.
Uspijela ga je pripitomiti i hranila ga je iz ruke, a na putovanju u Englesku 'pristojno se ponašao' te je imao slobodu u hotelima, na brodu i u vlaku; jednom kad bi istražio okolinu, uglavnom bi vrijeme provodio spavajući.
Dok je živio s vlasnicom u Norfolku pokazao se odličnim lovcem na štakore, ali kasnije je u Hampshireu počeo loviti male zečeve i piliće, stoga je morao biti na lajni. U idućem domu mačak je uživao veliku slobodu, s vlasnicom bi išao na duge večernje šetnje..
 
Australska mačka
 
Helen Winslow je u svojoj knjizi iz 1900.godine pisala o rijetkim australskim mačkama doktora H. L. Hammonda, koje su bile obožavane i nagrađivane na svim izložbama. Njegova 'Columbia' je vrijedila šest, a 'Tricksey' pet stotina dolara.
Winslow je predočila mačke kao jedinstveno lijepe, najprije zbog njihove vrlo kratke ali izuzetno sjajne i glatke dlake -'poput najfinijeg satena'.
Male i uske glave, s nosom naglašenijim nego kod drugih mačaka, ove su male mačke bile vrlo inteligentne i nježne, prave ljubimice. Lako odgojive, pogotovo u mlađoj dobi, bile su odane svojem vlasniku i sramežljive u prisutnosti nepoznatih.
Doktor i njegova supruga izuzetno su voljeli svoju neobičnu i vrijednu mačju obitelj, i rado govorili o njihovim ludorijama i navikama.
Columbia je bila uvezena mačka, doktor je vjerovao da ona i njezin mužjak potječu od sijamske mačke koja je iz Tajlanda dovedena u Australiju. Sklone toplini, ove mace nisu podnosile hladnoću; vrlo rijetko bi omacile više od jednog ili dva mačića, koji su u toj dobi bili jako osjetljivi.
Winslow je zaključila: 'One su tako divna stvorenja, usto i rijetke u ovome dijelu svijeta, stoga će vjerojatno biti vrlo tražene kao ljubimice'.
 
Australska mačka (1900.) vlasnika H.L. Hammonda
 
Drugi se opis 'australske mačke' pojavio u ožujku 1902.godine u magazinu 'Our Cats': Zanimljiva mala točkasta mačka iz Australije. Posebnost ove životinje je čvor repa na tri mjesta te neobičan stražnji dio tijela. Ne znamo da li je odgovarajuće nazvati ga 'nalik kenguru' ali svakako nikad nismo vidjeli mačku tako dobro građenu za položaj čučnja(...) Na čvornatim pregibima repa mačka se može odmoriti u različitim pozicijama, a kad prijeđete rukom preko repa čini se kao da je bio polomljen i iznova spojen.'
 
Australska mačka (1902.)
 
Frances Simpson u svojoj knjizi donosi riječi H. C. Brookea : 'Naravno, Australija nema svojih domaćih mačaka. Prema mišljenju jednog američkog autora, jedan rod australskih mačaka razvio se od uvezenih sijamskih mačaka.
Primjerak kojega posjedujemo godinu dana rođen je na brodu tijekom dolaska iz Australije, a identično ponavlja izgled svoje majke: ima glavu nalik kuni i triput svinut rep a glasa se isto kao sijamska mačka. Krzno mu je sive boje s tamnim mrljama.'
Kasnije će ga još jednom opisati:'..imao sam mačku koju je donio mornar iz Australije; bio je mala mačka nesumnjivo orijentalnog tipa, sive dlake, 'istočkani tabby'. Bio je tankih nogu i velikih ušiju, šiljaste male glave, s repom normalne duljine ali s tri 'loma' na repu.'
Godine 1926. Brooke također piše:'Bijele australske mačke, za koje se govori da su viđene na izložbama na jugu, sigurno će izazvati velik interes...
Bijele australske mačke posjedovala je gđica K. Wilson koja je objasnila da je originalne mačke dobila od mornara, i da su poznate kao 'australske vjeveričje mačke'. Njezina je mačka imala leglo s tri mačića, od kojih je samo jedan preživio.
On je kasnije sparen s majkom, uslijedilo je leglo od više maca: bile su orijentalnog tipa, izduženog tijela, ušiju i repa, i uz dvije iznimke, imale su žute oči. Od dvije preostale je mačić imao plave oči, a ženska maca jedno plavo i jedno žuto oko.
Također su se glasale na osobit način, nalik sijamskim macama, i bile su izvrsni penjači. Legla su bila malobrojna i vrlo osjetljiva, majka bi othranjivala mladunce izdvojena u tamnom uglu i bila je sklona napustiti mačiće ako ih se diralo.
Wilson je uočila još jednu neobičnost: 'One uspravno sjede na stražnjim nogama i drže hranu u prednjim šapama, jedu na vrlo sličan način kao što vjeverica jede lješnjak.'
Također su bile izvrsni lovci i voljele su sirovo meso, i imale izraženu osobnost poput sijamskih maca. Wilson je vjerovala da dr. Hammond ispravno smatra da australske mačke potječu od sijamske ili malajske mačke.
Opis australskih mačaka pojavljuje se i u knjizi 'Život životinja i svijet prirode' iz 1902/03. Pozivajući se na američkog autora, ponavlja ranije zaključke o sijamskom tj. istočnjačkom porijeklu mačaka koje su stigle u Australiju.
Spominje se i poseban, dulji nos ovih mačaka, koji oblikom podsjeća na nos tigra, a viđen iz profila daje neobičan dojam. Opisani australski mačak :'..poput njegovih majke, braće i sestara, također ima tri čvora na repu.'
 
Ruska dugodlaka, kartuzijska i tobolska mačka
 
'Kartuzijska mačka', ilustracija J. Bungartza, 1896.
Boju ove mačke Bungartz opisuje od plavkasto-pepeljasto sive do plavo-crne, a njezin karakter označava flegmatičnim..
 
Harrison Weir o ruskoj dugodlakoj:
'Na slici je mačka koju sam dobio na poklon prije više godina, čiji su roditelji došli iz Rusije, nije poznato iz kojeg točno područja. Različita je od angore i perzijske u više aspekata, krupnijeg je tijela i kraćih nogu.
Potpuno sam svjestan da se mnoge križane mačke prodaju kao ruske, angore i perzijske, bilo da su križane između ovih pasmina ili s kratkodlakima te naravno sadrže velik stupanj specifičnih karakteristika svake pasmine'(...)
'Ne sjećam se da sam vidio rusku dugodlaku bijele boje, i bilo bi mi vrlo drago da me netko od čitatelja opskrbi s više obavijesti o tome...'(Our Cats, 1899.)

Frances Simpson je napisala:'Ruska dugodlaka je čak mnogo manje uobičajena od perzijke i angora mačke. Sklona je hladnijem vremenu i njezino je krzno gušće, ukazujući da je iz hladnijih područja.
Mnoge mačke koje vidimo su križane između angora i perzijskih ili angora i ruskih, stoga je amateru izuzetno teško razlikovati čistokrvnu mačku od kombinacije varijeteta.'(Concerning Cats, 1900.)

Kartuzijska mačka, felis catus carthusianorum, opisana je 1926. godine u francuskoj knjizi 'Pasmine mačaka' doktora Jumauda, baziranoj na radovima profesora Cornevina iz Lyona. Rasa je opisana kao rijetka u Engleskoj i Francuskoj, ali učestala u Americi pod nazivom 'malteška mačka'.
Dr Jurnaud također piše:' Nađena je u Rusiji, gdje formira podvrste tobolsku, Korassan, ili kavkasku mačku. Jedna je od rasa koja može živjeti na niskim temperaturama visokih planinskih područja(...) Tijekom kratkotrajnog ruskog ljeta, ove mačke lutaju šumama punima otrovnih insekata, dok se zimi zadržavaju unutar koliba zametenih snijegom prisiljene na život domaće mačke, sve dok ne otopli.
Mnoga ruska krzna koja stižu do nas, ustvari su načinjena od kože ovih mačaka.
Kartuzijske mačke naginju lijenosti, no svejedno su dobri lovci.
Glava im je velika, oči velike i okrugle, uši su male i uzdignute, nos kratak. Dlaka im je poluduga i vunasta – ova uvijek prisutna vunasta kvaliteta krzna čini osnovnu karakteristiku pasmine, a nalazi se čak i kod mačaka koje nemaju dugu dlaku.
Boja im je jednolično siva, s plavkastom refleksijom kod ispravne kartuzijske mačke, i sa crvenkastom kod tobolskog varijeteta.

O tobolskoj mački je Jurnaud napisao: ' Ovaj varijetet, opisan od Gmelina, nastanjuje područje Sibira te se povremeno naziva tobolska mačka.. Veća je od naše obične mačke i oblikom ponešto podsjeća na kartuzijsku. Velikih je glave i očiju, ima kratak nos te male, uzdignute uši. Krzno je dugo, kao što odgovara životinji iz hladne zemlje, čak je dulje nego kod kartuzijske mačke. Vunaste je teksture, u boji uvijek crvenkasto.'

 
J. Bungartz : 'Khorassan ili perzijska mačka', 1896.
 
Bungartz u svojoj Ilustriranoj knjizi o mačkama preferira dugodlaku angoru; poistovjećujući khorassan i perzijsku piše: 'Dlaka ove mačke je dulja i vunastija od angorine.. boja je tamnoplava'.

Godine 1927. H.C. Brooke je pribilježio:' U Americi je plava kratkodlaka mačka poznata kao malteška mačka, dok je mnogi stariji britanski pisci nazivaju kartuzijskom.' (I danas je 'malteška' mačka naziv za plavo-sivi varijetet kratkodlake domaće mačke.)
Signor de Southoff iz Firence pisao je o izuzetnim crvenim dugodlakim mačkama prekrasne glave, koje je vidio u Viegeu u Švicarskoj, tvrdeći da su upravo to kartuzijske mačke..

 
Kratkodlake perzijske mace
 
Godine 1926. zabilježeno je da je na izložbi mačaka u Lilleu uz kategoriju dugodlakih perzijskih mačaka, postojao i razred 'kratkodlake perzijske mačke'. Autor članka H. C. Brooke pitao se čime su se kratkodlake perzijske razlikovale od uobičajenih kratkodlakih mačaka.
Naime perzijske mačke s početka stoljeća nisu imale 'ravno' lice poput današnjih te uz izuzetak dlake, nisu imale većih razlika od tadašnje britanske kratkodlake. Do danas se obličje perzijske mačke više izmijenilo, a kratkodlaka varijanta predstavljena je modernom egzotičnom kratkodlakom mačkom.

Mačka sa spljoštenim licem (Peke - faced)

Godine 1867. je C. Ross u svojoj 'Knjizi o mačkama' pisao o leglu takvih mačića, što je pripisao tada raširenoj teoriji o 'majčinskoj impresiji': 'Jednom sam posjedovao realističnu sliku izvanredno ružnog buldoga, koja je bila obješena u sobi iznad klavira. S iznenađenjem sam primijetio da se moja mačka ljubimica penje na klavir da bi sjedila sasvim blizu, podno slike.
Zurila bi u lice psa, zabacila uši i ponekad ostala čitavih sat vremena s takvim zastrašujućim izrazom. Kad smo primijetili ovakvo ponašanje mace, već je nosila mačiće. Omacila je četvero od kojih su svi bili mrtvi, a jedan od njih imao je glavu oblikovanu poput buldoga, izgledao je skoro isto kao slika.'

H.C.Brooke piše o ovakvim macama 1926.godine: Nije tajna da naši uzgajivači ponekad imaju mačke sa spljoštenim licem. Moj prijatelj u Beču je nedavno dobio kratkodlakog mačića s izbočenom bradom i nosića gurnutog unatrag, iskrivljenih nogu (..). Brooke zaključuje da takva građa laike može podsjetiti na prisutnost krvi buldoga. Također se našalio da 'kad bi jedna ovakva maca razvila spuštene uši- misterija kineskog loopa bi bila riješena.'
Ovaj tip mačaka danas nije prisutan na izložbama, premda se oblik 'spljoštenog lica' pojavljuje kao karakteristika jednog dijela modernih egzota i perzijske pasmine.

Kineska mačka s ovješenim ušima (Chinese Lop)

Poznata i pod imenom 'Sumxu', ova je mačka navodno nastanjivala područje oko Pekinga a danas se smatra izumrlom. Opisivana je kao dugodlaka mačka sjajnog crnog ili žutog krzna koja ima klempave uši.
Već u ranom 17.stoljeću opisana je kao kuriozitet, i ponovno 1796.godine kad je mačka s takvim ušima donesena iz Kine. Brehm, vrlo temeljit i precizan njemački prirodoslovac, dao je opis mačke u 18.stoljeću, a Charles Darwin se također kratko osvnuo na kinesku pasminu mačke sa spuštenim ušima, u svojoj knjizi o udomaćenim vrstama životinja i biljaka.
Godine 1870. Lady Cust u svojoj knjizi 'Mačka' piše:'Opisano je da u kineskoj provinciji Pe-chily postoje mačke duge dlake i ovješenih ušiju, koje su miljenice kineskih dama; no neki kažu da se ne radi o mački već o životinji koja se naziva Samxces.'

 
Gravura iz latinske knjige Athanasija Kircherija "China Monumentis, Qua Sacris qua Profanis" (1666.), gdje se Sumxu opisuje kao stvorenje nalik mački.
Crteži su izrađivani prema opisima i grubim skicama, a ne uživo prema stvarnom predlošku. Životinju na slici teško je povezati s mačkom i mnogo je krupnija od domaće mačke.
Georges Louis Leclerc, Comte de Buffon piše u 'Prirodnoj povijesti mačke' (Histoire Naturelle,1767.):' Premda se naše domaće mačke razlikuju u boji, one pripadaju istoj vrsti. Klima Španjolske i Sirije proizvela je trajne varijetete; njima se može pridodati i klima Pe-chi-lya u Kini, gdje mačke imaju dugu dlaku i ovješene uši, te su mačke miljenice tamošnjih dama. Imamo potpuni opis ovih mačaka, koje su se odmakle od divlje i primitivne rase onih sa uzdignutim ušima..'
Buffon bilježi u dodatku: 'Nedavno sam primijetio da u Kini postoje mačke sa spuštenim ušima. Ovaj varijetet se ne pronalazi nigdje drugdje, i možda se radi o životinji druge vrste. Na spomen udomaćene životinje zvane Sumxu, putnici je uspoređuju samo s mačkom, s kojom ima mnoge sličnosti.
Njezino je krzno crno ili žuto, dlaka joj je vrlo sjajna i svjetlucava; Kinezi joj stavljaju srebrnu ogrlicu i drže je u obitelji. Obzirom da je rijetka, visoko je cijene zbog njezine ljepote, ali i zbog korisnosti pri uništavanju štakora.'

Frances Simpson u svojoj knjizi također navodi riječi H.C.Brookea (1903.): 'Govori se da postoji varijetet kineske mačke poznat po svojim ovješenim ušima, iako dosad nismo uspijeli ništa definirati u svezi te vrste. Na jednoj europskoj izložbi bio je predviđen razred za ove mačke, uputili smo se tamo u namjeri da vidimo i upoznamo primjerke - ali klasa je bila prazna! Vidjeli smo preparirani primjerak u muzeju Continental, s poludugom dlakom i čije su uši bile ovješene umjesto uzdignute, no tome ne pridajem veći značaj. '
Dvadeset godina kasnije, Brooke iznova piše o ovim mačkama, kojima se navodno nude nagrade na izložbama u kontinentalnoj Europi. No u svakoj prilici bi stvarna mačka izostala, stoga je Brooke zaključio da se radi o mitu. Neki drugi pisci pretpostavili su da se radi o hematomu koji je uzrokovao preklapanje ili gužvanje ušiju.
Brooke je pribilježio da premda ih nitko nikad nije stvarno vidio, uvijek postoji 'netko tko poznaje nekoga čiji prijatelji često susreću' ove mačke, i sam je jednom susreo stanovitog kineskog gospodina koji ga je uvjeravao da ih 'dobro poznaje'.
Brooke i drugi rani felinolozi istraživali su postojanje ovih mačaka putem kineske ambasade, preko tadašnjih dobavljača životinja i europskih predstavnika u Kini, no bez rezultata. Nitko od njih nije poznavao mačku s ovješenim ušima.

Izvori:
*