Azijska divlja mačka (Felis silvestris ornata) zvana i Azijska stepska ili Indijska pustinjska, živi u pustinjama centralne Azije, poglavito u Indiji. Poznate su tri podvrste. Veličine je domaće mačke, te ima karakteristično svjetlosmeđe krzno s crnim ili crveno-smeđim pjegama. Zbog cijenjenog krzna izrazito je ugrožava krivolov.

...
Sve divlje mačke su plahe, ne približavaju se čovjeku i žive usamljenički, svaka na teritoriju od oko 3 kvadratna km. Večinom imaju svjetlo smeđu dlaku s crnim prugama, potrebnu za sposobnost prikrivanja (osim azijskih); duge su 50-80cm i imaju 3-6 kilograma. Hrane se malim sisavcima i pticama, prilagodile su se različitim okružjima poput savana, šuma i stepa.
Divljim mačkama se uglavnom ne posvećuje dovoljna briga i zaštita, često se križaju s domaćim mačkama u blizini naselja i gradova, a pritom stradavaju i od bolesti domaćih mačaka. Ugrožene su i trovanjima, lovom i krivolovom te gubitkom prirodnih staništa.
Ove su vrste u opasnosti od nestanka u budućnosti i nalaze se na IUCN-ovoj Crvenoj listi ugroženih životinja. (više podataka o divljim mačkama: Felis silvestris)

Tijekom neolita Afrička divlja mačka obitavala je na području ljudskih naseobina uz dolinu rijeke Nil, gdje su najprije nađeni dokazi o njenom pripitomljavanju. Arheološke iskopine, likovna umjetnost i pisani dokumenti ukazuju da su stari Egipćani udomaćili mačku od 4. tisućljeća pr.Kr.
Najnoviji znanstveni dokazi očekivano pomiču granicu udomaćivanja mačke još dalje u prošlost. Arheološko otkriće grobnice na Cipru, datirane u 7500. godinu pr.Kr., otkrio je mladu mačku smještenu neposredno uz preminulog. Znanstvenici su ustvrdili da se radi o čovjeku s posebnim statusom u zajednici, te se za mačku (Felis silvestris) vjeruje da je imala duhovno značenje u pogrebnom ritualu.
Premda ciparski nalaz možda nije potvrda pravog udomaćivanja mačke prije 9,5 tisuća godina, svakako je dokaz tadašnjeg čovjekovog pripitomljavanja divlje mačke.
Za usporedbu, smatra se da je pas udomaćen prije cca 17 tisuća godina; koze, ovce, svinja i govedo prije 10-12 tisuća god., a magarci, perad, konji, ljame i deve prije nekih 6 tisuća godina itd.
Obzirom da Cipar nije bio prirodno stanište divlje mačke, još se razmatraju razlozi i način njenog dolaska na ovaj mediteranski otok.

...
Znanstvenici se slažu da proces i točno vrijeme pripitomljavanja mačke nisu do kraja utvrđeni, sigurno je da su u raznim područjima i u različitim kulturama divlje mačke prilazile neolitskom čovjeku, privučene prvim naseljima.

Pretkraj kamenog doba, prvi su poljoprivrednici počeli osnivati stalna naselja, poput onih u plodnoj dolini Nila. Spremajući zalihe žitarica, susreli su se s problemom štetnih glodavaca, no ubrzo su otkrili korisnost divljih mačaka. Ne samo da su rastjerivale i uništavale glodavce, divlje mačke su bile i efikasna zaštita od zmija otrovnica. Pretpostavlja se da su ljudi počeli hraniti mačke kako bi ostale u blizini, a one su cijenile ljudsku zaštitu i sigurnu hranu.
Uvjete pripitomljavanja treba tražiti i u prirodnoj selekciji, mutacijama izvan ljudskog društva, koje su utjecale da pojedine vrste budu prilagodljivije čovjeku.
Pretpostavlja se da su ljudi također selektivno odabirali pitomije mačiće iz divljine, kao i mladunčad zatočenih divljih mačaka.
Primjerice, bogatiji ljudi starog Egipta imali su menažerije u kojima su pripitomljavali divlje životinje i njihovo potomstvo. Posjedovali su babune, lavove, geparde, gazele.. i divlje mačke.
Naslijeđe i naučena tolerancija prema ljudima uzrokovali su promjenu temperamenta mačaka neophodnu za udomaćivanje. Promjene pri udomaćivanju ogledale su se u boji dlake, koja više ne zahtijeva kamuflažu u prirodi; u manjoj veličini mozga zbog eliminacije nepotrebnih instinkata za preživljavanje te u smanjenom obujmu tijela u skladu s promjenom životnog okružja i prehrane.
U svakom slučaju, čovjek i mačka postali su bliski tijekom dugog procesa u davnoj prošlosti, iz uzajamne potrebe ali i zbog prijateljstva i igre.

Polovicom 1.tisućljeća pr.Kr. došlo je do širenja već udomaćenih mačaka izvan Egipta, pretpostavlja se da su ih Feničani prvi doveli u Europu, a vojnici Aleksandra Velikog prenosili u osvojena istočna područja. Tako su prve udomaćene mačke krenule u osvajanje starog svijeta, od stare Europe do Indije i Kine.

Premda se vjeruje da su već Feničani donijeli mačku na tlo Velike Britanije, pouzdano se zna da su tamo stigle do 10.stoljeća, premda su ostale vrlo rijetke. Križarima se pripisuje zasluga za prenošenje egipatskih domaćih kratkodlakih mačaka u Europu od 12.stoljeća.
Tijekom prvih istraživanja, rani kolonisti su na brodovima nosili mačke kao zaštitu od štakora. Tako su od početka 16.stoljeća mačke došle na tlo novootkrivenih zemalja, Amerike a kasnije i Australije.
Domaća mačka danas živi na svim kontinentima, adaptirala se na samostalan život u najrazličitijim podnebljima. Procjenjuje se da samo u Americi živi između 20 i 40 milijuna mačaka lutalica.

Pasmine se mogu podijeliti na one koje su nastale prirodnim putem, i one koje su nastale čovjekovim namjernim djelovanjem tj. križanjem.
Prva grupa pasmina je nastala slobodnim razmnožavanjem, možda na izoliranom području. Te su vrste karakteristične po boji ili kombinaciji boja, a kasnije su se kroz selektivni uzgoj naglašavale upravo specifične karakteristike.
Također su neke vrste nastale slučajnom mutacijom (poput bezrepog manxa), a neke su se same razvile te su kasnije priznate kao pasmina (poput maine coona i norv. šumske). Rane pasmine su večinom dugodlake i ranije su se pojavile u registrima.
Novo doba je oblježeno aktivnim stvaranjem pasmina, potiču se karakteristike poput željenih boja i njihovih kombinacija, promjena dlake ili dugodlakih varijanti kratkodlakih pasmina. Stvaraju se specifične fizičke i karakterne osobine mačaka.
Od početka 20. stoljeća stvoreno je više pasmina nego u cijeloj povijesti domaće mačke.
Pasminske mačke su još uvijek u manjini, ukupno ih je manje od deset posto čak i u zemljama gdje su vrlo popularne. No izložbama i ulaskom u javnost mačke općenito postaju važnije i sve omiljenije kao kućni ljubimci.

Bile rasne ili 'obične' domaće, mačke su danas rasprostranjene u skoro svim sredinama i prave društvo čovjeku u najrazličitijim prostorima, od gradskih stanova, ureda i nebodera do seoskih gospodarstava. U urbanim sredinama mačka je češće kućna maza negoli lovac na glodavce, premda ta njena uloga nije zanemariva - gradske mačke koje makar povremeno imaju izlaz, reguliraju broj štakora i miševa dvorišta ili okućnice. Mačke su oduvijek bile prvoklasni lovci, to su i ostale.
Danas na svijetu živi, prede i mijauče oko 500 milijuna domaćih mačaka. Australija ima čak devet mačaka na deset stanovnika, a europska država koja prednjači je Francuska, gdje živi osam milijuna domaćih mačaka. Indonezija ima ukupno 30, a USA preko 75 milijuna domaćih mačaka. No niti danas mačke nisu svuda uobičajene, recimo u Peruu i Gabonu su vrlo rijetke.

Izvori:
B. Fogle 'Cat'; University of Lyons; Southafrica; Wikipedia i Wikimedia; Moggies (F. cafra); BBC NEWS; Deep Purple Cat; Moggycat's Cat Pages