Manx ili manska mačka je pasmina prirodno nastala na otoku Manu u Irskom moru.
Isle of Man (Mann) je otočka zemlja u Irskom moru između Irske, Welsa, Engleske i Škotske. Premda oduvijek izdvojen, otok brodskim linijama gravitira Engleskoj.
Kontradiktornosti uz povijest pasmine i danas su prisutne.
Moderna znanost objašnjava porijeklo manxa davnim dolaskom mačaka s dominantnim mutacijskim genom na otok Mann, nakon čega je karakteristika postala uobičajena u izoliranoj mačjoj populaciji.
Time je bezrepost, nastala od genetske mutacije, postala 'obična' karakteristika otočkih mačaka.

Nekad zemlja vikinga, Mann je kroz povijest bio pod upravom škotskih i engleskih vladara. Keltski korijeni čuvaju legende o vilama, duhovima i neobičnim stvorenjima. Otočka legenda govori da su još Feničani donijeli mačke, kao i da su stigle u devetom stoljeću kad su vikinzi kolonizirali otok..

Porijeklo i način dolaska bezrepih mačaka na otok Mann, do danas nije sasvim utvrđeno.
Obzirom na staru legendu o brodolomu, kao i stvarne brodolome koji su se događali prije 1800.godine, nije isključeno da usmena predaja otočana doista 'pamti' dolazak prvih mačaka s genom bezreposti.

Povijesni izvori govore o dva broda španjolske armade koji su doživjeli brodolom kod Port Erina na otoku Mannu 1558.godine.
Otočka predaja govori da je među spašenima bilo bezrepih mačaka porijeklom s dalekog istoka, koje su najprije plivale do stijena, a za oseke su stigle na obalu Mana.
Ipak, legenda je zapisana mnogo kasnije, a u Španjolskoj nije nađen trag ovim mačkama.

 
Tjesnac Calf Sound.
Calf je izdvojeni otočić na jugu Mana, danas ornitološki rezervat.
Poznato je da se jedan ruski brod nasukao 1785.godine na grebenima ovog tjesnaca.
Danas se spekulira nisu li prve mačke bez repa stigle upravo s ovog, ili nekog drugog broda nasukanog u tom razdoblju.

Naime, ime 'stubbin' koje su otočani koristili za mačku, ukazuje da je vjerojatnije stigla na otok tek nakon 1750.godine.
'Stubbin' je derivat iz engleskog jezika, koji se prije polovine 18. stoljeća nije govorio na otoku. Dotad se govorio samo manski, danas obnovljen drevni keltski jezik otoka.
'Stubbin' ili 'mačka bez repa' ima značenje kružno, okruglo, i javlja se u manskom rječniku 1835. godine.
Iduća indicija kasnijeg dolaska manxa jest Waldronova knjiga folklora iz 1726.godine, koja među brojnim mitovima, narodnim vjerovanjima itd, nigdje ne spominje ove mačke.

Jedne stare novine otoka Mana pišu:'Godine 1808. je potopljen brod.. s kojega je bezrepa rumpy mačka doplivala na obalu.'
U svakom slučaju, oko godine 1800. bezrepe manske mačke su već bile prisutne i poznate.

 
Gubitak repa često se pojavljivao u humoru, poput ovoga objavljenog u listu Punch, 1870. godine.
Šala govori o stranom putniku koji je na kolodvoru ugledao bezrepu mačku te zapitao:' Jel' to ona čudesna mačka bez repa?'
Kolodvorski službenik:' Ne, to je jutarnji express.'
Stranac odgovori da mu nije jasno.. našto mu službenik pojasni:' Samo stavite svoj prst tu dole na prugu, ujutro u 9 sati..'
/A Manx Note Book
 
Današnja otočka manx mačka /foto:A Manx Note Book

Nedostatak repa je najvidljivija karakteristika manxa.
To je razlog što se uz ovu pasminu vežu brojne legende, kao i staro vjerovanje da se radi o križancu mačke i zeca.
Možda najpoznatija legenda je ona o Noi.
Dobar lovac kakva je, mačka je još hvatala miša, ali Noa je vidio da dolazi oluja i kazao:
'Tko je unutra, unutra je. A tko je vani, vani je!'
Noa je zatvorio vrata broda, upravo u trenutku kad je mačka utrčala.. i tako je manx ostao bez repa.
Jedna druga priča kazuje da je majka odgrizla repove svojim mačićima, kako ih ne bi uhvatili skandinavski ratnici, koji su voljeli svoje kacige ukrašavati mačjim repovima...
Narod otoka Manna ima izreke na temu ovih mačaka, poput:
On je kao manx, ne ostavlja iza sebe ništa osim repa.
Kao manx, on nema rep za mahanje..

 
Narančasti (crveni) manx, američke uzgajivačice gđe Clinton Locke, oko 1900.godine.

U davna vremena, mačke su u Walesu bile vrlo cijenjene, njihova je vrijednost bila određena zakonom. U desetom stoljeću, u doba vladavine Kambrijskih prinčeva ista su se pravila proširila i na otok Man.
Primjerice: vrijednost mačića prije nego progleda, bila je 1 peni, kad progleda a još nije uhvatio miša, 2 penija. Nakon što bi mačić uhvatio prvog miša, vrijednost mu je porasla na 4 penija, što je bio visok iznos za X. stoljeće. Zahtijevalo se da mačić, osim dobrog lovačkog instinkta, ima i savršen vid i sluh, isto tako da ima dobre kandže.
Ako je neka od ovih kvaliteta bila slabija, prodavač je morao dati mačića u trećinu cijene.
Kad bi netko ukrao ili ubio mačku koja je čuvala prinčevske zalihe žitarica, bila mu je oduzeta određena količina vlasništva (mlijeko, runo, janje) ili pšenice u količini koja je potrebna da mačku, okrenutu naglavce s glavom do poda, prekrije hrpom dovoljno visokom da prekrije vrh mačkinog repa. (Zakoni Hytvell Dha', London, 1730.)

 
Manx 1902., detalj slike iz knjige F.Simpson

Bezrepost se povremeno javlja kod mačaka kao slučajna prirodna mutacija, ali opstaje samo u izoliranim skupinama - kao što je slučaj na otocima.
Geni manxa nose moguće smrtonosne posljedice, križanje mačaka bez repa može rezultirati manx-sindromom koji je često smrtonosan za mačiće.
Pretkraj XIX. stoljeća, kad se pasmina počela izlagati i ozbiljnije uzgajati, današnja genetika nije postojala a znanje se baziralo uglavnom na iskustvu i opažanjima uzgajivača.

 
Crni manx Golfsticks, vlasnice gđe Samuels, kojega F.Simpson hvali u svojoj knjizi (1902.).

Drugo pismo objavljeno u knjizi Frances Simpson (1903.), u kojem stanovnik otoka Mana daje svoje mišljenje o manxu:
«.. Pretpostavljam da Društvo (National Cat Club) želi imati standard prema kojemu bi sudilo ove mačke.
Siguran sam da ćemo sa zanimanjem čuti što će reći o ovoj temi, a mi možemo dodati neke općenite informacije.
Najprije ću reći da je sivi tabby najprirodniji i ispravan, ako mogu tako reći. U svakom slučaju, mislim da je najčešći. Vidio sam i kornjačevinu, crno-bijele, bijele, i mačke drugih boja.. Koliko znam, oči su im kao kod uobičajenog engleskog tabbyja.
Svakako imamo i mačke s repom, bezrepa rumpy je najrjeđi oblik. Pojavljuje se možda jedna u leglu, uz još dvije s polovičnim repovima. O pitanju njihovog postanka - naravno isto sam čuo priču o španskoj armadi.
Moje je vlastito mišljenje da su možda nastale kao sport te se održavaju kao kuriozitet, nalik pasminama pasa i ptica, a danas su i materijalno isplative. (..)
Ne bih mogao reći koji je tip najispravniji po obliku i veličini glave, itd.
Visina stražnjih nogu možda je još uočljivija zbog naglog završetka tijela, bez uobičajenog mačjeg repa. Preparirani primjerak u British Museumu pokazuje kosti repa, ako su to uopće kosti.
Mislim da savršen primjerak uopće ne treba imati kost repa, a naravno, postoje sa batrljcima svih veličina.» (1899.)

 
Tabby manx iz oko 1900.godine. Na fotografiji se vidi građa manx mačke s dugim leđima i visokim stražnjim nogama.
Prema F.Simpson tad se izlagalo čak šest tipova manx mačke, od kojih je ispravan samo tip s kratkim leđima i dugim stražnjim nogama.
 
Šampion Lord James Dumps, pobjednik u klasi manxa na jednoj od ranih izložbi (vlasnik Sir C. Alexander)
F. Simpson u svojoj knjizi predstavlja novoosnovani manx klub:
»Jedan od posljednjih specijaliziranih klubova je Manx Club, kojega je osnovala gđa Cochran 1901.godine.
Početkom 1903.godine klub je imao oko dvadeset članova.
Napori ove male skupine ljubitelja su nagrađeni velikim poboljšanjem količine i kvalitete manx mačaka tijekom posljednjih 18 mjeseci.
 
Gđica Cochran, koja se odrekla svih mačaka osim manxa, je počasna tajnica kluba, a druge istaknute članice su Lady Alexander, gđa Hering i gđica White Atkins; nema sumnje da će se broj članova ovoga kluba uskoro i povećati.»
 
Tabby manx početkom XX.stoljeća.
Premda su se na početku mogli vidjeti ponešto različiti izgledi manxa, ova je mačka sačuvala tip od vremena kad je prepoznata.

Amerikanka Helen Winslow opisala je manxa u svojoj knjizi iz 1900.godine (Concerning Cats), u poglavlju o kratkodlakim varijetetima mačaka:
'Manxa mnogi ljudi smatraju prirodnim kuriozitetom.
Malo se razlikuje od obične domaće mačke, izuzev nedostatka repa. Stražnje noge su mu tanje i dulje nego kod običnih mačaka, i trči više nalik zecu.
Ne može se reći da je graciozan kad ga se gleda straga, ali je umiljata kućna životinja značajne inteligencije.
Manx je porijeklom s otoka Mana, i sad je izumrla vrsta. Takozvane manx mačke imaju rep duljine od jednog do nekoliko inča, no te su mačke nastale križanjem manxa s običnom mačkom. Otkrivena je i krimejska mačka, koja također nema rep.'

 
Jean Bungartz, Manx mačka, 1896.

Danas je poznato da manxov nedostatak repa uzrokuje prirodna pojava mutacije kralježnice.
Ova mutacija skraćuje rep, pri čemu nastaju različiti stupnjevi skraćenja, od normalne duljine do potpune bezreposti.
Moderni uzgajivači potvrđuju da se u istom leglu pojavljuju mačići svih stupnjeva, koji se ujedno i klasificiraju prema duljini repa, pa postoje tipovi:
rumpy - potpuno bezrepa
riser – ostatak hrskavice ili nekoliko kralježaka ispod krzna, može se primjetiti kad je mačić sretan i 'podiže repić
stumpy – djelomičan, kratak rep
longy (ili tailed) – kompletan ili skoro kompletan rep.

 
Britanska manx ljepotica Lily beba u igri s bratom Bobbyem.
Premda je Lily savršeno bezrepa (rumpy), njezin brat ima dugi rep i na prvi pogled bi ga mogli zamijeniti za običnog tabby mačića. Naravno, izdaju ga karakteristične duge stražnje noge.. više slika svih manxića u leglu na: Danzante Manx

Mutacija koja uzrokuje bezrepost ili kratak rep kod manxa, ne pojavljuje se kod svakog manx mačića. No obzirom da nose genetiku manxa, njihovi bliži ili daljnji potomci mogu se roditi bez repa, čak i ako su im roditelji imali uobičajenu duljinu repa.
Neke manx mačke s djelomičnim repom (stumpy) rađaju se s čvornatim repom zbog nepotpunog razvoja repa tijekom fetalnog razdoblja.
Ovo je rijeđa pojava, dok se druge duljine repova, kao i potpuni nedostatak repa, češće pojavljuju.

Amputacija repa
Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća poneki su izlagači pokušali kozmetičkom ili kirurškom intervencijom dobiti izložbeni primjerak.
Osim bojanja dlake nepriznatih boja, da bi se dobile tražene plava ili kornjačevina mačka, i ponekim manx mačkama rezali su se repovi. Pretpostavlja se da su na taj način i nastale pojedine 'manx' mačke.
Samo je bezrepi manx mogao dobiti naslov, a prirodno bezrepi su bili rijetki i izuzetno vrijedni. Bezrepe manx mačke bile su tražene za ljubimca, naročito u Americi, pa se tamo najviše razvila praksa rezanja repova mačićima. Naime, javnost je manx mačku poistovjećivala s bezrepošću, stoga mačke s repom nisu bile tražene.
Drugim riječima, bilo je lakše prodati manxa s odrezanim repom koji 'ima izgled manxa', negoli čistokrvnog manxa s dužim repom.
Manx mačke s odrezanim repovima ne mogu se natjecati na izložbama, iako i danas poneki nezadovoljni uzgajivač zna ogovarati pobjedničkog manxa da 'nije bio bezrep pri rođenju'..

Manx mačićima 'stumpy' nekad se reže repić kao preventivna mjera, jer neki djelomični repovi razvijaju oblik artritisa koji mački može uzrokovati veliku bol.
Pritom je mački lakše podnijeti ovakav zahvat u ranoj dobi, negoli bolove, traumu operacije i privikavanje na nedostatak repa u zreloj dobi.
Oko ovog pitanja postoje kontradiktorna mišljenja, protivnici ovakve amputacije navode da su na otoku Manu mačke dugo živjele bez dokumentiranih problema.
U svakom slučaju, zahvati na životinjama iz kozmetičkih razloga koji nisu medicinski uvjetovani, danas je zabranjena u većini zemalja.
Praksa amputacije nestaje i zbog uzgajivača koji educiraju javnost o manxu kao mački s raznim duljinama repa. Odnosno, kakav god bio njezin rep, manx ostaje manx.

Čvornati repovi
Ovakvi se repovi povremeno javljaju u svim pasminama, kao i kod domaće kratkodlake mačke.
Defekt je često prisutan pri samom vrhu repa, može biti različitog oblika i stupnja svijenosti.
Neki ovakvi repovi vidljivi su već pri rođenju mačića, ali nekad se pojavljuju i u dobi do godinu dana. Obzirom na nepotpun razvoj kostura, nasljeđena čvornatost repa može se razvijati postupno.
Nije sasvim sigurno kako se nasljeđuju ovakvi repovi, pretpostavlja se od jednoga gena ili poligenetski.
Također najvjerojatnije postoje raznovrsni tipovi čvornatih repova, koji se nasljeđuju različito.
Naravno, ovakav rep može nastati i mehanički.

Cabbit ili mačka-zec

 
'Mačka-zec' iz '30-tih godina /foto Messybeast Cat Archive.
Takozvani hibrid koji je budio maštu javnosti bio je mačka bez repa, s duljim stražnjim nogama zbog čega je 'hopsao' umjesto uobičajenog mačjeg kretanja, što je mnoge podsjećalo na zeca.
 
'Mačka-zec' iz '30-tih godina /foto Messybeast Cat Archive.
U doba kad tzv. manx sindrom i problemi s kralježnicom nisu bili poznati, neuobičajene mačke se promatralo kroz prizmu misterije, iako su stručnjaci ukazivali da je nedvojbeno riječ o mački.

Spontana mutacija pojavljuje se kod svih mačaka te povremeno nastaju mačići bez repa u leglima sa ili bez rodovnice.
Među velikim brojem mačaka mutacija nestaje, za razliku od izoliranih populacija gdje bezrepost postaje uobičajena karakteristika.
Takav je slučaj s pasminama manx, japanski bobtail i bobtail s Kurilskih otoka.
Pretpostavlja se da su geni manxa i japanskog bobtaila sudjelovali i u nastajanju američke bobtail mačke.
Za razliku od manxa, recesivni gen koji uzrokuje kratak rep japanske bobtail mačke, nema negativnih učinaka poput deformacija kralješnice.

Premda domaće mačke povremeno imaju skraćen rep ili su bezrepe, takve mačke ipak nisu manx.
I u populaciji naših domaćih mačaka ponekad se pojavljuju ovakvi primjerci.

Maca Missi i njezina beba /foto K.P. 1996.
Domaća maca sa slike imala je kratak rep, isto kao njezin mačić. Jednako skraćeni rep imala je i Misina sestra, čiji su mačići također imali različite duljine repa.
Kratak rep se i dalje povremeno pojavljuje kod njihovih potomaka.
 
Ženska manx maca, foto: J.Jesussek, 2003.
Za manxa se kaže da je mačka koja izuzetno voli svoje ljude..
Manxu se pripisuju 'pseće' karakteristike, često donosi bačene predmete, zakopava igračke itd.
Dosta dobro usvaja poduku i lako uči jednostavne komande. Osobnošću je nalik bengalskim i ocicat mačkama.
 
Manx Shadow s 'riser' repićem.

Kao što se ovdje dobro vidi, manx nema problema s ravnotežom, bez obzira na nedostatak repa.
Ova mačka ima izuzetno snažan stražnji dio tijela, pa može 'skakati više nego je zamislivo, i nije neobično zateći ih na najvišoj poziciji u sobi.'
Jedan vlasnik manxa zaključio je da je ova mačka 'sportski auto' mačjega svijeta, obzirom na njihovo ubrzanje i nagle zaokrete.
Manx je sretan ako živi u društvu drugih pripadnika svoje vrste s kojima se može neumorno loviti i natjeravati.

 
Moderni manx, potpuno bez repa. Njegov izgled pokazuje tipičnu zaobljenost leđa manx mačaka; luk se proteže od ramena do stražnjeg dijela. Takav izgled bio je prisutan i kod šampiona otprije stotinjak godina poput Katzenjammera.
Manx je na izložbama primjernog ponašanja, miran i stabilan, i uživa u posvećenoj mu pažnji.

Standard manx mačke o bezreposti (CFA):
kod savršenog primjerka treba biti potpuna. Izbočenje kosti na kraju kralježnice je dozvoljeno i ne treba se kažnjavati osim ako je takvo da zaustavi ruku suca; takvo izbočenje kvari bezrepi izgled mačke. Stražnjica treba biti veoma široka i okrugla.

Specifičnost manxa je njegov spori razvoj, potrebno im je do oko pet godina da se potpuno razviju, stoga imaju duže razdoblje natjecanja.
'Poput starog vina', manx mačke većinom s godinama postižu sve bolje izložbene rezultate.

 
Manx maca 'Minus', koja je svoje ime dobila jer je minus-rep (što je i njezino puno ime).
Minus je majka bijele manxice Beatrice na donjoj slici.
Mama Minus je riser, dok njezina kćer ima dulji repić stumpy.
 
Slike gore i dole:
Manx Beatrice u dobi od nepuna 2 tjedna, i sa 6 mjeseci, 2005.
Njezin stumpy repić dobro se vidi.
foto GFDL.
 
Mlada Beatrice, uočljive su njezine duge stražnje noge.
S djelomičnim repom ona je i dalje prava predstavnica pasmine manx, premda se ne može natjecati na izložbama.

Cymric, dugodlaka varijanta manxa, također uvijek bez repa, nastala je '60.-tih godina dvadesetog stoljeća.
'Cymric' je velška riječ za Wales, no pasmina je nastala u Americi.
U Velikoj Britaniji nije prihvaćena.

 
Cymric ima 'plišanu' dlaku srednje duljine, kraću na licu i donjim dijelovima nogu. Također ima čuperke dlake među prstima i duže dlake na ušima.
Pasmina je priznata '80.-tih godina, no CFA danas prihvaća samo varijetet manxa pod nazivom 'dugodlaki manx' i na izložbama je u razredu kratkodlakih mačaka.
TICA prepoznaje Cymric kao zasebnu pasminu i smješta je među dugodlake.

...
Manx-zanimljivosti

Na jeziku otoka Manna ova se mačka naziva 'stubbin' ili 'kayt Manninagh'.
Kao simbol otoka, pojavljuje se na markama, novcu itd.
Zlatne i srebrne kovanice otoka Manna izrađuju se od 1988. godine. Svake je godine predstavljena druga pasmina, a serija je naravno započeta s manx mačkom: Cat Coins

'Manx' na jeziku otoka Manna označava sve što potječe s otoka, njegove stanovnike i tamošnji jezik, otočku valutu, radio postaju itd.
'Manx' je i dio imena živućih i izumrlih životinjskih vrsta otoka, poput manx sheepdoga (manski ovčar).
Termin 'cabbit' ili mačka-zec, još se uvijek povremeno upotrebljava kao naziv za manx mačku.

Gorila Koko i manx All Ball
Godine 1984. jedna je mala manx maca postala ljubimicom slavne gorile Koko iz Kalifornije koja 'zna engleski'.
Maca se zvala All Ball i znanstvenici su se pitali nije li upravo nedostatak repa razlog da je Koko izabrala baš nju.
Naime, Koko je oduvijek patila zbog nedostatka potomstva, a pred svoj 12. rođendan zamolila je svoju trenericu za macu.
Koko se brinula o maci kao da je njezina beba, no pretkraj godine je maca istrčala iz Kokoine nastambe i stradala pod autom.
Koko koja koristi znakovni jezik, bila je neutješna, govorila je 'plače' i 'tužna' i plakala je dva dana nakon ljubimičine smrti.
Ovo je ujedno pokazalo da i druge vrste imaju emocije za koje se mislilo da su rezervirane samo za ljude.
Fotografija gorile nježnog srca i sićušne manxice bila je najuspješnija naslovnica National Geographica dotad.
Godinu dana kasnije, treneri su dozvolili Koko da izabere dva nova mačića, i ponovno je izabrala male manxe.. Više informacija i fotografije na: Koko i manx mace


Standard manxa u registrima:
AACE, CFA, ACFA, TICA, CCA, ACF, FIFe, GCCF

 
 
 
 
 
 
 
 
 

portreti pasmina - Manx

Mačka drevnih kapetana

Manx maca Lily i njezin polubrat Murray /sliku ustupila Danzante Manx
Bijela Lily dvobojnih očiju, punim imenom Danzante Foryoureyesonly, u prosincu je proglašena najboljom mačkom Velike Britanije za 2006.godinu.


Najraniji opisi manx mačaka potječu s početka XIX. stoljeća.
Knjiga iz 1810.godine o poznatom engleskom slikaru Williamu Turneru, govori da je on u svojoj 35. godini imao sedam mačaka koje su došle s otoka Manna.
Mačke su navodno šapicama gacale preko njegovih vodenih boja..
Turner je također, na užas suvremenika, jednu svoju sliku koristio kao mačja vratanca (C. Lewis Hyde: Turner's Golden Visions).

Bezrepa mačka se idući put spominje u Magazinu Prirodne Povijesti iz 1834.godine. Autor bilježi da je vidio nekoliko ovakvih mačaka u seljačkim kolibama otoka..
rečeno mu je da su došle s olupine broda iz Prusije ili neke baltičke luke, prije mnogo godina.
Nešto kasnije J.Welsh opisuje izolirano mjesto Dalby na zapadnoj obali otoka:'..Dalby koji se zbog svojeg potpunog osamljeništva može nazvati od boga zaboravljenom zemljom. Nedirnuta vrsta manskih ljudi i mačaka ovdje se može naći u svojoj potpunoj čistoći. Najneobičnije obilježje prirode ove zemlje je originalna, starosjedilačka mačka bez repa, a postoji i vrsta peradi također bez repa.. Ali obzirom da se križaju s omiljenijim engleskim pasminama, neke mačke imaju četvrt repa, pola ili tričetvrt repa, ili čitav rep..'

Vjerojatno najstariji prikaz manxa, iz 1844. Ilustracija je objavljena uz tekst J. Traina, koji je vjerovao da se radi o križancu mačke i zeca /foto A Manx Note Book

 

Joseph Train detaljnije opisuje mačku s otoka Mana 1844. godine:
«Prema mojem prijatelju gospodinu E. Forbesu jedina specifična četveronožna životinja kojom se otok može pohvaliti, je mačka bez repa. Na jeziku otoka Mana zovu je 'stubbin', a na engleskome je 'rumpy'.
On misli da se radi o slučajnom varijetetu uobičajene vrste felis catus, varijetetu koji često nema repnih kralježaka, dok neke imaju tek primitivnu zamjenu.
Tradicija otoka govori da je prva rumpy mačka bačena na obalu sa stranog broda koji se nasukao na stijene Spanish Head-a, ali nitko ne zna kad se to dogodilo.
Moderni autori mnogo uvjerenije tvrde da je ta mačka autentični starosjedilac otoka.
Kao lovac na miševe, rumpy se smatra boljom od svih drugih mačaka.
U prijašnja vremena, kad su mačke bile rijetke u Europi, rumpy mačka imala bi visoku vrijednost.
Manski rumpy ponešto podsjeća na mačke malajskog arhipelaga, kako je ustvrdio Sir Stamford Raffles. Posljednjih su godina mnoge rumpy mačke odnesene s otoka, obzirom da su veoma zanimljive turistima. I osobno sam posjedovao jednu ovakvu mačku tijekom četiri godine.. Moja opažanja njezinih građe i navika, ostavljaju mi malo sumnji da se radi o mješancu, ili o križancu između ženske mačke i zeca.
U kolovozu 1837.godine, nabavio sam žensku rumpy macu direktno s otoka Mana.
I po izgledu i u navikama jako se razlikuje od obične domaće mačke: glava joj je manja a tijelo je kratko; jedina naznaka repa je 'četkica' nalik zečjem repu duljine 1 inča, koja se nalazi na donjem kraju leđa.
Stražnje noge su prilično dulje nego kod obične mačke i u usporedbi s prednjima, obličja su poput zečjih nogu. Također nalik zecu, kad se bori odskače sa zemlje i udara istovremeno i prednjim i stražnjim nogama. Obična mačka udara samo s prednjima, stojeći na stražnjim nogama. Rumpy mačka urinira u stojećem stavu, poput zeca, a može je se nositi za uši, čini se bezbolno. Kao sve mačje vrste, ona je mesojed i voli ribu, i nezamjenjiva je u lovu na štakore i miševe.
Moja mala neobična životinja imala je 6 mjeseci kad je vidjela miša, ali odmah potom je pokazala sve karakteristike uvježbanog lovca.
Nikad nije imala mačiće, iako se obična mačka obično omacuje u starosti od oko godinu dana. U vezi s time, iako sam mnogo istraživao, nisam mogao ustvrditi nijedan poznati slučaj da je rumpy mačka imala mlade.
Moje mišljenje o porijeklu rumpy mačaka ojačalo je slučajnom okolnošću vezanom uz ovo područje. Prije nekoliko godina je John Cunningham naselio dio puste zemlje svojeg imanja sa zečevima, koji su se počeli naglo razmnožavati. U najbližem susjedstvu kunićnjaka je sad mnogo rumpy mačaka, premda su ranije bile sasvim nepoznate na ovom lokalitetu.(..)»
Na kraju, J.Train zaključuje da bi njegova opažanja o porijeklu ove mačke mogla biti suprotna ustaljenom vjerovanju otočana o manxu kao osobitoj mački. Stoga se ograđuje od konačnih tvrdnji:..»Nemam želju, osim otkrivanja istine, lišiti Otok ove, ili bilo koje njegove specifičnosti.» (J. Train, 1844.)
Trainova teorija o križancu mačke i zeca danas može samo izazvati osmijeh, iako su u ono vrijeme takve ideje bile lako prihvaćane.
Poznati manski zoolog Edward Forbes je bio mnogo precizniji, rekavši da manx nije posebna vrsta, već mačka s nasljeđem tj. genima koji rezultiraju potpunim ili djelomičnim nedostatkom repa.

Rane teorije

Godine 1855. objavljena je 'Fiziologija uzgoja' u kojoj autor opisuje manxa:
Manx mačka je bez repa i ima duge stražnje noge. Pri križanju muškog manxa s običnom mačkom, od 23 mačića, 17 ih je imalo skraćene repove.
Ali kad je ženka manxa sparena s običnim muškim mačkom, svi su mačići imali repove, premda su općenito bili kratki i nesavršeni.'
Još jedna studija iz druge polovine XIX. stoljeća opisuje manxa:
'Manx mačka, kao što njezino ime ukazuje, potječe s otoka Mana. Neobičnost ove mačke je što nema rep, odnosno ima tek batrljak, dok su joj stražnje noge toliko dulje od prednjih, da se čini kao da skakuće u hodu, vrlo nalik zecu.
Bezrepa mačka nađena je i u Rusiji, a neke mačke iz azijskih zemalja također imaju skraćene repove.'

U razdoblju prije genetičkih istraživanja i otkrića, postojalo je više teorija nasljeđa. Neke su se bazirale na pogrešnoj interpretaciji opažanja i iskustva, a neke su bile zablude. Sposobnost mačke da se spari s više muških mačaka dodatno je komplicirala situaciju, obzirom da je bilo teže uočiti karakteristike roditelja koje se prenose na potomke.
Teorija 'majčinske impresije' objašnjavala je da su nerođeni potomci pod utjecajem majčinog okruženja. Stoga ako bi mačka bila sparena s pogrešnim mužjakom, vjerovalo se da će joj okruženje prvoklasnih primjeraka njezine pasmine, osigurati isto tako vrhunsko leglo. Teorija je nalagala da majka tijekom nošenja mačića prenosi na njih kvalitete onoga što je okružuje.
Isto tako, ako bi noseća mačka bila izložena lošim primjerima, bez obzira na kvalitetu oca, njezini bi mačići bili 'pogođeni' onime što je vidjela. Ovo vjerovanje imalo je za posljedicu brojne savjete o idealnom okruženju buduće majke.

Telegonija ili očinska impresija, temeljila se na vjerovanju da prvi partner mačke utječe na svako njezino buduće leglo, tijekom njezinog čitavog života.
Stoga ako je prvi mužjak bio izvrstan, bez obzira na buduće partnere očekivali su se uvijek izvrsni potomci.. Nažalost ovo je vjerovanje imalo i svoju vrlo crnu stranu, naime ako bi se mačka prvi put sparila s uličnim mačkom, bila bi 'uništena za čitav život', bez obzira na njezinu stvarnu kvalitetu.
Mnoge su mačke zbog toga nepotrebno stradale. Primjerice perzijska mačka koja je imala takvo prvo neplanirano leglo, i kad bi kasnije bila sparena s kvalitetnim perzijskim mačkom, smatralo se da su njezini mačići tek 'napol' perzijski.
(Očinska impresija kod pasa, mačaka, konja i ovaca opisana je u knjizi 'Anomalije i kurioziteti medicine' iz 1896.godine, autora G. M. Goulda i W. L. Pylea.)

Lamarkizam i teorija XVIII.stoljeća tvrdili su da se karakteristike usvojene tijekom života prenose na potomke. Jedinka kroz svoj život gubi osobine koje joj nisu potrebne te razvija one koje su joj korisne i nasljedne.
Stoga se za manxa učestalo vjerovalo da je potomak mačaka kojima je rep bio amputiran.
Mendelova teorija dominantnih i recesivnih gena objavljena je 1865.godine, ali ovo je znanje ostalo u uskoj domeni znanosti, britanski uzgajivači životinja su je prihvatili tek tijekom '30.-tih godina dvadesetog stoljeća.
Pretkraj XIX. i početkom XX.stoljeća, uzgajivači su se oslanjali na vlastita opažanja i zaključke. Prepoznato je vraćanje karakteristika potomaka na one njihovih daljih predaka, iako mehanizam recesivnih gena još nije bio shvaćen. Tako su pokušaji ranih uzgajivača ponekad rezultirali pogotkom, a nekad promašajem.

U to doba nije bilo tekstova nalik današnjim genetičkim studijama, ali mnogo se pisalo o tome kako treba uzgajati mačke. Ovi rani eseji, pisma i knjige pokazuju rana vjerovanja o nasljeđivanju.
Pretkraj XIX.stoljeća općenito se vjerovalo da mačke postaju slabije od njihovih predaka. To je djelomično bilo rezultat uzgoja osjetljivih čistokrvnih mačaka, posebice uvezenih varijeteta poput angora, koje su navodno sa sobom donijele bolesti.
Ovo je vjerovanje većinom bila zabluda, iako su međusobno križanje i loša ishrana mogli oslabiti neke mačke.
Vjerovalo se i da kad se mačka sparuje pretkraj tjeranja, imat će muške potomke. A ako je mužjak bio dobro hranjen, odmoran i snažan prije parenja, stvorit će više ženkih mačića...
George Mivart spomenuo je lamarkističko vjerovanje u svojoj knjizi 'Mačka' iz 1880. godine. On navodi primjer mačke koja je ostala bez repa nakon nezgode s kočijom, a koja je kasnije imala nekoliko potomaka s kratkim repom.
Mivart je ovo smatrao sukladnim 'činjenici' da su kratkorepi psi potomci pasa kojima su repovi amputirani. Harrison Weir je u svojoj knjizi bio skeptičan prema ovim tvrdnjama, navodeći primjer ovaca kojima se režu repovi - a koje ne stvaraju bezrepe ili kratkorepe potomke. Također se pitao, nije li na gornji slučaj imao više utjecaja 'manx iz susjedstva'.. Weir je pisao i o križanju manxa s drugim mačkama, što često rezultira bezrepim potomstvom.
Jedna od najranijih znanstvenih studija o nasljeđivanju kod manxa pojavila se u časopisu 'Our Cats' (istog imena kao Weirova knjiga), u ožujku 1900. godine. Tu se jasno pokazuje dominantna priroda manxovih gena:
Potomstvo bezrepe mačke s otoka Mana.
Mačka donesena s otoka Man (felis catus anura) čiji je pedigre nepoznat, sparena je s običnim mačkom normalne duljine repa. Između 24 mačića, pojavile su se četiri vrste mačića:
I. mačići s uobičajenom duljinom repa
II. mačići s kratkim repom, batrljkom ('stump')
III. mačići bez repa, kao njihova majka
IV. mačići bez i najmanje naznake repa
Usporedba utjecaja majke i oca na potomstvo pokazala je da se u ukupno šest okota pojavilo više mačića nalik majci, odnosno da je dominantniji njezin utjecaj.

H.C.Brooke, uzgajivač i ljubitelj manx mačaka, napisao je: 'Kakvo je porijeklo manxa? To je pitanje na koje vjerojatno nikad nećemo pronaći odgovor. Teoriju koja govori da je nastao od mačaka koje su slučajno izgubile rep, ne mogu ozbiljno razmatrati.
I takva mačka može imati bezrepo potomstvo, ali to ne može objasniti abnormalnu duljinu stražnjih nogu..'

 
Harrison Weir: manx (Our Cats, 1889.)
H.Weir: kornjačevina manx, mačka nagrađena u Kristalnoj palači godine 1880., 1881. i 1882., vlasnika J.M.Thomasa..
 
Manx mačka je dobro poznata i u svakom slučaju je neobična. Poglavito se razlikuje od obične domaće po tome što nema rep, ili ga jedva ima, tako najbolji uzgoj uopće nema rep; stražnje noge su mu tanje i dulje, osobito bedreni dio.
Trči više nalik zecu nego mački, pokreti nogu su nezgrapni, čini se da se teže okreće, bez uobičajene mačje hitrine i lakoće. Glava mu je nešto manja u odnosu prema tijelu, ipak je krupna i dobro postavljena na duljem vratu; oči su velike, okrugle i pune, uši srednje veličine, oblije na vrhu.
Po bojama se razlikuju, ali ne sjećam se da sam vidio bijeloga ili više crnih, iako je jedan od najboljih primjeraka koje sam zamijetio bio upravo crne boje.
Imao sam priliku ispitati veći broj manx mačaka poslanih na izložbu u Kristalnu palaču i drugdje, i otkrio sam kod nekih veoma kratak, tanak, uvijen rep, kod drugih samo batrljak ili svijen poput čvora.
Mačkama kao da je kirurški uklonjen rep dok su bile mlade, no to nije bio slučaj, kao što je gosp. St. George Mivart u svojoj vrijednoj knjizi o mačkama spomenuo slučaj mačke čiji je rep toliko stradao kad su je nagazila kola, da je vlasnik odlučio odrezati joj rep uz bazu. Otad je imala dva legla, i u svakom je bio jedan ili više mačića s batrljkom, dok su ostali imali repove normalne duljine.
Ipak, pitanje je, nije li bilo manxa u susjedstvu.
Ovaj je slučaj analogan izjavi da kratkorepi psi nastaju od roditelja čiji su repovi amputirani; a sad je to utvrđena pasmina. Također i mali crni psi iz Nizozemske, koji su vrlo popularni. Nazivaju se 'Chipperkes' i nemaju rep, barem ne na izložbama.
St. George Mivart dalje spominje da mu je gosp. Bartlett rekao, kao što je i meni potvrdio, da mačke na otoku Man imaju repove razne duljine, od onih sasvim bez repa, do deset inča duljine.
Također sam informiran od vrijednog autoriteta da psi Fox Terrier kojima se stalno režu repovi, što je stvar mode, ponekad imaju štence s mnogo kraćim repovima nego je uobičajeno za njihovu pasminu; ali to se ne može primijeniti na ovce, kojima se općenito režu repovi.
Ne mogu doći do takvog zaključka o porijeklu manxa.
Kako bilo, jedno je sigurno: križanje manxa s drugim mačkama često daje mačiće bez repa. Kao primjer ovoga, gosp. Herbert Young iz Harrogatea imao je veoma lijepu crvenu, dugodlaku mačku bez repa, koja je bila potomak manxa i perzijske mačke.
Idući primjer pokazuje snažnu dominaciju manxa.
Gosp. Hodgkin iz Eridgea je prije nekog vremena dobio žensku mačku manxa, koja se križala s običnom domaćom te omacila mačiće bez repova, a oni su kasnije također imali bezrepe potomke u svakom leglu.
Također mi je rečeno da postoji pasmina bezrepih mačaka u Cornwallu.
Gosp.Darwin je ustvrdio u svojoj knjizi The Variation of Animals and Plants under Domestication da '... u Malajskom arhipelagu, Sijamu, Pequanu i Burmi, postoje mačke sa svinutim repom koji je otprilike pola normalne duljine, i često na završetku ima neku vrstu čvora.'
Ovaj opis se donekle podudara s repovima uvezenih sijamskih mačaka, od kojih neke, iako su dugih i tankih repova sa zašiljenim vrhom, često imaju kvrgu ili čvor na repu.
St. George Mivart dalje govori o malajskoj mački:'rep je tek pola uobičajene duljine, i često iskrivljen u neku vrstu petlje, tako da ne može biti izravnat. Ovo iskrivljenje dolazi od deformacije kostiju repa. Također postoje krimejska pasmina mačaka bez repa.'*
Neke manx mačke koje sam ispitivao imaju upravo rep kakav je opisao: tanak, vrlo kratak, i ne može se izravnati.
Je li moguće da manx potječe od malajske mačke? Ili je prije tek hir prirode, održan selekcijom?
U svakom slučaju, sad imamo manx mačke kao izdvojenu pasminu, i kad se križa s drugima, skoro uvijek je dio potomaka bez repa, ako ne i svi.
Mnoge sijamske mačke ovdje uzgajane, imaju čvornate repove.
Na prvoj ilustraciji je prikazana nagrađena mačka iz Kristalne palače godine 1880., 1881. i 1882., vlasnika J. M. Thomasa. Boja je kornjačevina, ima osam godina.
 
Na kraju ovog opisa dajem ilustraciju jednog od njegovih mačića koji je tabby; obje mačke su pravi manx, bez imalo repa, imaju tek mali čuperak dlake bez kosti.
Stražnji dio tijela im je četvrtast i nizak, nasuprot izgledu drugih mačaka, bokovi su niži i daju izgled velike snage, stražnje noge su dulje i deblje od prednjih nogu, koje su tanje i uže, čak su i prsti manji.
Glava je okrugla kod ženskih mačaka a uši su nešto veće i zašiljene, tanke i s finom dlakom, unutrašnjost uha ima manje dlaka (što je osobitost i sijamskog roda) nego neke druge kratkodlake mačke; vrat je dug i tanak, kao i ramena.
Njihove navike su iste kao kod većine mačaka. Mogu dodati da jedan moj stari prijatelj, gospodin Thomas, ima ovu pasminu već godinama i održava je sasvim čistom. (Our Cats, 1889.)
Enigmatski šampion
 
Frances Simpson je u svojoj knjizi iz 1903.godine objavila pismo jednog stanovnika otoka Mana, u kojemu on opisuje manske bezrepe mačke. Pismo je iz 1898.godine, a bilo je objavljeno i u časopisu 'Our Cats'.
«..O manx mačkama vam mogu dati samo svoja osobna iskustva. Kad sam bio dječak, tradicionalno se govorilo da su bezrepe mačke stigle ovamo sa španskom armadom. Vjerovalo se da su ove mačke pobjegle sa broda kod rta Spanish Head, te je od njih nastala vrsta manx. Tijekom života sam često sretao osobe koje su putovale u Španjolsku, i raspitivao se za ove mačke, ali nisam im našao nijedan trag...
One su veoma česte ovdje, ali ipak ne toliko česte kao mačke s repom; sve mačke žive zajedno.
U mojem vlastitom domu oduvijek držim mačke, i u skoro svakom leglu pojavljuju se mačići sa i bez repa.
Trenutno imam dvije bezrepe mačke, jedno je mačić od svega nekoliko tjedana. On nema nimalo repa, pravi je 'rumpy'. Majka je također, no ona ima mali čuperak dlake. Često sam vidao mačiće sa sasvim malim, rudimentarnim repom, poput onoga s dvije kosti.
Mislim da sam vidio manx mačke svih boja koje spominjete, ali najčešća je siva ili tabby. Nikad nisam čuo za divlje mačke na otoku, i mislim da ne postoje.
Prije nekoliko godina imao sam vrlo lijepog mačka, uzgojenog u vlastitoj kući, potpuno crnoga i bez najmanje naznake repa. Ali izgubio sam ga; pretpostavljam da ga je ukrao neki putnik. Naime putnici su ovdje često u potrazi za manx mačkama, i bojim se da se mnogim mačićima repovi režu, kako bi se udovoljilo velikoj potražnji..»

Nikad prežaljeni šampion Katzenjammer vlasnika H.C.Brookea (F.Simpson)
 
Frances Simpson u svojoj knjizi opširno predstavlja manxa, pritom se osvrće i na pravila pri suđenju ove pasmine, obzirom da je sama bila sutkinja. Manx kakvoga ona opisuje mogao bi se natjecati s današnjim primjercima.
Drugim riječima, tip kakav se danas vidi, bio je prisutan već u devetnaestom stoljeću, stoga se manx smatra jednom od najmanje izmijenjenih pasmina od početka prepoznavanja pasmine do danas.
F.Simpson: «Ove neobične mačke brzo i sigurno postaju predmet interesa uzgajivača. Kao pasmina su inteligentne i umiljate; prave su sportske mačke, što je možda razlog da ih jači spol posebno voli, jer su i odlični lovci na štakore..
Kao uzgajivač perzijskih mačaka navikla sam na prekrasne široke mačje repove, i priznajem da manx u mojim očima djeluje pomalo groteskno i 'nedovršeno'. Stoga ne bih držala bezrepu mačku za ljubimicu, ne nalazim ih privl