Nekad zemlja vikinga, Mann je kroz povijest bio pod upravom škotskih i engleskih vladara. Keltski korijeni čuvaju legende o vilama, duhovima i neobičnim stvorenjima. Otočka legenda govori da su još Feničani donijeli mačke, kao i da su stigle u devetom stoljeću kad su vikinzi kolonizirali otok..

Porijeklo i način dolaska bezrepih mačaka na otok Mann, do danas nije sasvim utvrđeno.
Obzirom na staru legendu o brodolomu, kao i stvarne brodolome koji su se događali prije 1800.godine, nije isključeno da usmena predaja otočana doista 'pamti' dolazak prvih mačaka s genom bezreposti.

Povijesni izvori govore o dva broda španjolske armade koji su doživjeli brodolom kod Port Erina na otoku Mannu 1558.godine.
Otočka predaja govori da je među spašenima bilo bezrepih mačaka porijeklom s dalekog istoka, koje su najprije plivale do stijena, a za oseke su stigle na obalu Mana.
Ipak, legenda je zapisana mnogo kasnije, a u Španjolskoj nije nađen trag ovim mačkama.

Naime, ime 'stubbin' koje su otočani koristili za mačku, ukazuje da je vjerojatnije stigla na otok tek nakon 1750.godine.
'Stubbin' je derivat iz engleskog jezika, koji se prije polovine 18. stoljeća nije govorio na otoku. Dotad se govorio samo manski, danas obnovljen drevni keltski jezik otoka.
'Stubbin' ili 'mačka bez repa' ima značenje kružno, okruglo, i javlja se u manskom rječniku 1835. godine.
Iduća indicija kasnijeg dolaska manxa jest Waldronova knjiga folklora iz 1726.godine, koja među brojnim mitovima, narodnim vjerovanjima itd, nigdje ne spominje ove mačke.

Jedne stare novine otoka Mana pišu:'Godine 1808. je potopljen brod.. s kojega je bezrepa rumpy mačka doplivala na obalu.'
U svakom slučaju, oko godine 1800. bezrepe manske mačke su već bile prisutne i poznate.

Nedostatak repa je najvidljivija karakteristika manxa.
To je razlog što se uz ovu pasminu vežu brojne legende, kao i staro vjerovanje da se radi o križancu mačke i zeca.
Možda najpoznatija legenda je ona o Noi.
Dobar lovac kakva je, mačka je još hvatala miša, ali Noa je vidio da dolazi oluja i kazao:
'Tko je unutra, unutra je. A tko je vani, vani je!'
Noa je zatvorio vrata broda, upravo u trenutku kad je mačka utrčala.. i tako je manx ostao bez repa.
Jedna druga priča kazuje da je majka odgrizla repove svojim mačićima, kako ih ne bi uhvatili skandinavski ratnici, koji su voljeli svoje kacige ukrašavati mačjim repovima...
Narod otoka Manna ima izreke na temu ovih mačaka, poput:
On je kao manx, ne ostavlja iza sebe ništa osim repa.
Kao manx, on nema rep za mahanje..

U davna vremena, mačke su u Walesu bile vrlo cijenjene, njihova je vrijednost bila određena zakonom. U desetom stoljeću, u doba vladavine Kambrijskih prinčeva ista su se pravila proširila i na otok Man.
Primjerice: vrijednost mačića prije nego progleda, bila je 1 peni, kad progleda a još nije uhvatio miša, 2 penija. Nakon što bi mačić uhvatio prvog miša, vrijednost mu je porasla na 4 penija, što je bio visok iznos za X. stoljeće. Zahtijevalo se da mačić, osim dobrog lovačkog instinkta, ima i savršen vid i sluh, isto tako da ima dobre kandže.
Ako je neka od ovih kvaliteta bila slabija, prodavač je morao dati mačića u trećinu cijene.
Kad bi netko ukrao ili ubio mačku koja je čuvala prinčevske zalihe žitarica, bila mu je oduzeta određena količina vlasništva (mlijeko, runo, janje) ili pšenice u količini koja je potrebna da mačku, okrenutu naglavce s glavom do poda, prekrije hrpom dovoljno visokom da prekrije vrh mačkinog repa. (Zakoni Hytvell Dha', London, 1730.)

Bezrepost se povremeno javlja kod mačaka kao slučajna prirodna mutacija, ali opstaje samo u izoliranim skupinama - kao što je slučaj na otocima.
Geni manxa nose moguće smrtonosne posljedice, križanje mačaka bez repa može rezultirati manx-sindromom koji je često smrtonosan za mačiće.
Pretkraj XIX. stoljeća, kad se pasmina počela izlagati i ozbiljnije uzgajati, današnja genetika nije postojala a znanje se baziralo uglavnom na iskustvu i opažanjima uzgajivača.

Drugo pismo objavljeno u knjizi Frances Simpson (1903.), u kojem stanovnik otoka Mana daje svoje mišljenje o manxu:
«.. Pretpostavljam da Društvo (National Cat Club) želi imati standard prema kojemu bi sudilo ove mačke.
Siguran sam da ćemo sa zanimanjem čuti što će reći o ovoj temi, a mi možemo dodati neke općenite informacije.
Najprije ću reći da je sivi tabby najprirodniji i ispravan, ako mogu tako reći. U svakom slučaju, mislim da je najčešći. Vidio sam i kornjačevinu, crno-bijele, bijele, i mačke drugih boja.. Koliko znam, oči su im kao kod uobičajenog engleskog tabbyja.
Svakako imamo i mačke s repom, bezrepa rumpy je najrjeđi oblik. Pojavljuje se možda jedna u leglu, uz još dvije s polovičnim repovima. O pitanju njihovog postanka - naravno isto sam čuo priču o španskoj armadi.
Moje je vlastito mišljenje da su možda nastale kao sport te se održavaju kao kuriozitet, nalik pasminama pasa i ptica, a danas su i materijalno isplative. (..)
Ne bih mogao reći koji je tip najispravniji po obliku i veličini glave, itd.
Visina stražnjih nogu možda je još uočljivija zbog naglog završetka tijela, bez uobičajenog mačjeg repa. Preparirani primjerak u British Museumu pokazuje kosti repa, ako su to uopće kosti.
Mislim da savršen primjerak uopće ne treba imati kost repa, a naravno, postoje sa batrljcima svih veličina.» (1899.)

Amerikanka Helen Winslow opisala je manxa u svojoj knjizi iz 1900.godine (Concerning Cats), u poglavlju o kratkodlakim varijetetima mačaka:
'Manxa mnogi ljudi smatraju prirodnim kuriozitetom.
Malo se razlikuje od obične domaće mačke, izuzev nedostatka repa. Stražnje noge su mu tanje i dulje nego kod običnih mačaka, i trči više nalik zecu.
Ne može se reći da je graciozan kad ga se gleda straga, ali je umiljata kućna životinja značajne inteligencije.
Manx je porijeklom s otoka Mana, i sad je izumrla vrsta. Takozvane manx mačke imaju rep duljine od jednog do nekoliko inča, no te su mačke nastale križanjem manxa s običnom mačkom. Otkrivena je i krimejska mačka, koja također nema rep.'

Danas je poznato da manxov nedostatak repa uzrokuje prirodna pojava mutacije kralježnice.
Ova mutacija skraćuje rep, pri čemu nastaju različiti stupnjevi skraćenja, od normalne duljine do potpune bezreposti.
Moderni uzgajivači potvrđuju da se u istom leglu pojavljuju mačići svih stupnjeva, koji se ujedno i klasificiraju prema duljini repa, pa postoje tipovi:
rumpy - potpuno bezrepa
riser – ostatak hrskavice ili nekoliko kralježaka ispod krzna, može se primjetiti kad je mačić sretan i 'podiže repić
stumpy – djelomičan, kratak rep
longy (ili tailed) – kompletan ili skoro kompletan rep.

Mutacija koja uzrokuje bezrepost ili kratak rep kod manxa, ne pojavljuje se kod svakog manx mačića. No obzirom da nose genetiku manxa, njihovi bliži ili daljnji potomci mogu se roditi bez repa, čak i ako su im roditelji imali uobičajenu duljinu repa.
Neke manx mačke s djelomičnim repom (stumpy) rađaju se s čvornatim repom zbog nepotpunog razvoja repa tijekom fetalnog razdoblja.
Ovo je rijeđa pojava, dok se druge duljine repova, kao i potpuni nedostatak repa, češće pojavljuju.

Amputacija repa
Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća poneki su izlagači pokušali kozmetičkom ili kirurškom intervencijom dobiti izložbeni primjerak.
Osim bojanja dlake nepriznatih boja, da bi se dobile tražene plava ili kornjačevina mačka, i ponekim manx mačkama rezali su se repovi. Pretpostavlja se da su na taj način i nastale pojedine 'manx' mačke.
Samo je bezrepi manx mogao dobiti naslov, a prirodno bezrepi su bili rijetki i izuzetno vrijedni. Bezrepe manx mačke bile su tražene za ljubimca, naročito u Americi, pa se tamo najviše razvila praksa rezanja repova mačićima. Naime, javnost je manx mačku poistovjećivala s bezrepošću, stoga mačke s repom nisu bile tražene.
Drugim riječima, bilo je lakše prodati manxa s odrezanim repom koji 'ima izgled manxa', negoli čistokrvnog manxa s dužim repom.
Manx mačke s odrezanim repovima ne mogu se natjecati na izložbama, iako i danas poneki nezadovoljni uzgajivač zna ogovarati pobjedničkog manxa da 'nije bio bezrep pri rođenju'..

Manx mačićima 'stumpy' nekad se reže repić kao preventivna mjera, jer neki djelomični repovi razvijaju oblik artritisa koji mački može uzrokovati veliku bol.
Pritom je mački lakše podnijeti ovakav zahvat u ranoj dobi, negoli bolove, traumu operacije i privikavanje na nedostatak repa u zreloj dobi.
Oko ovog pitanja postoje kontradiktorna mišljenja, protivnici ovakve amputacije navode da su na otoku Manu mačke dugo živjele bez dokumentiranih problema.
U svakom slučaju, zahvati na životinjama iz kozmetičkih razloga koji nisu medicinski uvjetovani, danas je zabranjena u većini zemalja.
Praksa amputacije nestaje i zbog uzgajivača koji educiraju javnost o manxu kao mački s raznim duljinama repa. Odnosno, kakav god bio njezin rep, manx ostaje manx.

Čvornati repovi
Ovakvi se repovi povremeno javljaju u svim pasminama, kao i kod domaće kratkodlake mačke.
Defekt je često prisutan pri samom vrhu repa, može biti različitog oblika i stupnja svijenosti.
Neki ovakvi repovi vidljivi su već pri rođenju mačića, ali nekad se pojavljuju i u dobi do godinu dana. Obzirom na nepotpun razvoj kostura, nasljeđena čvornatost repa može se razvijati postupno.
Nije sasvim sigurno kako se nasljeđuju ovakvi repovi, pretpostavlja se od jednoga gena ili poligenetski.
Također najvjerojatnije postoje raznovrsni tipovi čvornatih repova, koji se nasljeđuju različito.
Naravno, ovakav rep može nastati i mehanički.

Cabbit ili mačka-zec

Spontana mutacija pojavljuje se kod svih mačaka te povremeno nastaju mačići bez repa u leglima sa ili bez rodovnice.
Među velikim brojem mačaka mutacija nestaje, za razliku od izoliranih populacija gdje bezrepost postaje uobičajena karakteristika.
Takav je slučaj s pasminama manx, japanski bobtail i bobtail s Kurilskih otoka.
Pretpostavlja se da su geni manxa i japanskog bobtaila sudjelovali i u nastajanju američke bobtail mačke.
Za razliku od manxa, recesivni gen koji uzrokuje kratak rep japanske bobtail mačke, nema negativnih učinaka poput deformacija kralješnice.

Premda domaće mačke povremeno imaju skraćen rep ili su bezrepe, takve mačke ipak nisu manx.
I u populaciji naših domaćih mačaka ponekad se pojavljuju ovakvi primjerci.

Kao što se ovdje dobro vidi, manx nema problema s ravnotežom, bez obzira na nedostatak repa.
Ova mačka ima izuzetno snažan stražnji dio tijela, pa može 'skakati više nego je zamislivo, i nije neobično zateći ih na najvišoj poziciji u sobi.'
Jedan vlasnik manxa zaključio je da je ova mačka 'sportski auto' mačjega svijeta, obzirom na njihovo ubrzanje i nagle zaokrete.
Manx je sretan ako živi u društvu drugih pripadnika svoje vrste s kojima se može neumorno loviti i natjeravati.

Standard manx mačke o bezreposti (CFA):
kod savršenog primjerka treba biti potpuna. Izbočenje kosti na kraju kralježnice je dozvoljeno i ne treba se kažnjavati osim ako je takvo da zaustavi ruku suca; takvo izbočenje kvari bezrepi izgled mačke. Stražnjica treba biti veoma široka i okrugla.

Specifičnost manxa je njegov spori razvoj, potrebno im je do oko pet godina da se potpuno razviju, stoga imaju duže razdoblje natjecanja.
'Poput starog vina', manx mačke većinom s godinama postižu sve bolje izložbene rezultate.

Cymric, dugodlaka varijanta manxa, također uvijek bez repa, nastala je '60.-tih godina dvadesetog stoljeća.
'Cymric' je velška riječ za Wales, no pasmina je nastala u Americi.
U Velikoj Britaniji nije prihvaćena.

...
Manx-zanimljivosti

Na jeziku otoka Manna ova se mačka naziva 'stubbin' ili 'kayt Manninagh'.
Kao simbol otoka, pojavljuje se na markama, novcu itd.
Zlatne i srebrne kovanice otoka Manna izrađuju se od 1988. godine. Svake je godine predstavljena druga pasmina, a serija je naravno započeta s manx mačkom: Cat Coins

'Manx' na jeziku otoka Manna označava sve što potječe s otoka, njegove stanovnike i tamošnji jezik, otočku valutu, radio postaju itd.
'Manx' je i dio imena živućih i izumrlih životinjskih vrsta otoka, poput manx sheepdoga (manski ovčar).
Termin 'cabbit' ili mačka-zec, još se uvijek povremeno upotrebljava kao naziv za manx mačku.

Gorila Koko i manx All Ball
Godine 1984. jedna je mala manx maca postala ljubimicom slavne gorile Koko iz Kalifornije koja 'zna engleski'.
Maca se zvala All Ball i znanstvenici su se pitali nije li upravo nedostatak repa razlog da je Koko izabrala baš nju.
Naime, Koko je oduvijek patila zbog nedostatka potomstva, a pred svoj 12. rođendan zamolila je svoju trenericu za macu.
Koko se brinula o maci kao da je njezina beba, no pretkraj godine je maca istrčala iz Kokoine nastambe i stradala pod autom.
Koko koja koristi znakovni jezik, bila je neutješna, govorila je 'plače' i 'tužna' i plakala je dva dana nakon ljubimičine smrti.
Ovo je ujedno pokazalo da i druge vrste imaju emocije za koje se mislilo da su rezervirane samo za ljude.
Fotografija gorile nježnog srca i sićušne manxice bila je najuspješnija naslovnica National Geographica dotad.
Godinu dana kasnije, treneri su dozvolili Koko da izabere dva nova mačića, i ponovno je izabrala male manxe.. Više informacija i fotografije na: Koko i manx mace

Standard manxa u registrima:
AACE, CFA, ACFA, TICA, CCA, ACF, FIFe, GCCF