Kronologija moderne sijamke
(obzirom na vrlo bogatu povijest moderne sijamske mačke, spomenuti su samo najbitniji momenti za pasminu.
Nakon sredine 20. stoljeća objavljeno je više publikacija koje se bave sijamskim mačkama.)

1902. osnovan britanski Klub sijamskih u Londonu -The Siamese Cat Club

1909. osnovano američko Društvo sijamskih u New Yorku -Siamese Cat Society of America

1914. američko Društvo odbacuje britanski i propisuje vlastiti standard

1921. iz Malaje dovedena mačka 'Puteh', temelj znamenite britanske uzgajivačnice 'Prestwick'

1923. održana prva izložba britanskog Kluba sijamskih, ujedno prva specijalizirana izložba jedne pasmine

1924. objavljen prvi britanski registar sijamskih mačaka

1928. osniva se drugo britansko udruženje uzgajivača- The Siamese Cat Society of the British Empire

1928. prva američka specijalizirana izložba u Detroitu

1933. britanski Klub sijamskih mijenja standard

1934. Phyl Wade objavljuje prvu značajnu knjigu o sijamskim mačkama 'The Siamese Cat'

1934. Američki CFA prepoznaje sijamsku s plavim obilježjima (blue point)

1935. Britanski GCCF prihvaća sijamsku plavih obilježja

1949. Sydney W. France objavljuje knjigu 'Siamese Cats'

1949. FIFe ukida razlikovanje sijamske mačke s dugim i s kratkim repom

1950. Phyllis Lauder objavljuje knjigu 'Siamese Cats'

1952. Američki CFA prepoznaje čokoladna obilježja (chocolate point)

1955. Američki CFA prepoznaje lila obilježja (lilac point)

1956. CFA osniva nacionalni klub za sijamsku pasminu (National Siamese Cat Club)

1958. britanski GCCF mijenja standard, prepoznate sijamske sa čokoladnim obilježjima (chocolate point).

1960. GCCF prepoznaje sijamke s lila obilježjima (lilac point).

1966. GCCF prepoznaje sijamke s tabby obilježjima, kao i sijamke sa crvenim (red) i s kornjačevina (tortie) obilježjima

1966/67. Američki CFA mijenja standard sijamske pasmine

1967. Greta Hindley objavljuje knjigu 'Siamese Cats Past and Present'

1977. Britanski GCCF prihvaća sijamske s krem obilježjima (cream point)

1983. prepoznata dugodlaka varijanta sijamske mačke –balineška mačka (GCCF)

1990-ih Britanski GCCF prepoznaje sijamske s obilježjima u boji cimeta, karamela i laneta (cinnamon, caramel, fawn point)

2004. Britanski GCCF prihvaća sijamke s aprikot obilježjima (apricot point)
...

Povijesne mačke

Standard sijamske mačke početkom 20. stoljeća temeljio se na pravilima koja je propisao Siamese Cat Club 1901. godine:
''Boja tijela: čim svjetlija i ujednačena, krem je najpoželjnija, ali fawn isto prihvatljiva, bez pruga, linija, pjega ili bilo kakvih drugih oznaka na tijelu.
Obilježja (Points): maska, uši, noge, šape i rep – tamni i jasno definirani s tonom poznatim kao ''seal'' smeđa.
Maska: kompletna, tj. linijski povezana s ušima, nije razdvojena blijedim obručem kao kod mačića niti je mutna ili nejasna, želi se sačuvati 'kunoliko lice', izražaj kojemu uvelike pomaže dobra maska.
Oči: jasne i isključivo plave
Dlaka: sjajna i priljubljena uz tijelo
Oblik: tijelo duže, noge proporcionalno vitke
Glava: duža i s oznakama
Opći izgled: uz gore navedena obilježja, ponešto neobična mačka dojmljivog izgleda, srednje veličine; ako je mačka teža, ne smije biti prekrupna jer to šteti poželjnoj vitkoj pojavi.
U tipu, u svakoj pojedinosti, suprotna je idealnoj kratkodlakoj domaćoj mački, i s ispravnim kontrastima boja, to je vrlo lijepa životinja, često prepoznatljiva po čvoru repa.'' (F. Simpson,1903.)
...
Rani uzgajivači divili su se najljepšim primjercima sijamskih mačaka, njihovoj boji očiju, kontrastu boja i drugim kvalitetama, manje ih je brinulo pitanje 'tipa'. To ne znači da nisu primjećivali različite tipove građe mačaka, već su ispočetka veću pažnju posvećivali izvornom porijeklu i općem dojmu mačke.
Tijekom vremena broj uzgajivača je rastao, uz veće iskustvo u uzgoju i njihovi su zahtjevi postali složeniji, uslijed čega je standard također postao selektivniji i opsežniji. Tako su i izložbene sijamske mačke, koje su se mijenjale paralelno s izmjenama standarda, morale odgovarati sve većem broju uvjeta.

Slike spomenutih mačora kao i brojnih drugih povijesnih sijamskih mačaka mogu se vidjeti u foto arhivu web stranice The Old-Style Siamese Club.
...
Dok su postajale sve popularnije u Americi i Europi, sijamske mačke s obilježjima nestajale su u rodnom Tajlandu.
Neke od najznačajnijih britanskih mačaka koje su utjecale na razvoj pasmine, preko izvoza i na američke sijamske, potječu od tadašnjih rijetkih izvornih mačaka.
Ove mačke i njihovi potomci pojavljuju se na fotografijama u knjizi Phyl Wade 'The Siamese Cat', objavljenoj u Londonu 1934. godine.

Različit izgled mačaka na slici, mačke Minoo Pinklepurr (noseća) i mačora Nai Tabhija, katkad se koristi kao ilustracija diferenciranja u tipu izvornih mačaka uvezenih tijekom '30ih godina.
Danas se navodi da se određene varijacije, odnosno masivniji i vitkiji tip, prirodno pojavljuju u svim pasminama. Pritom se uzima u obzir i vjerojatno rano križanje ponekih sijamskih mačaka s britanskom kratkodlakom, što je utjecalo na izgled dijela populacije ranih sijamskih mačaka.
Odnosno, današnji izložbeni tip pripisuje se prevenstveno selektivnom uzgoju koji je, praćen izmjenama standarda, razvio i naglasio izdužene oblike tijela.

'Vodič za čistokrvne mačke' iz 1930-ih opisuje izgled sijamske pasmine.
Glava: Dugačka i uska, skladno postavljene uši, široke u bazi i šiljaste u vrhu.
Tijelo: srednje veličine, gipko i mišićavo. Prednje noge sasvim malo kraće od stražnjih.
Ima tanje noge nego ostale mačke, i manje šape.
Rep: tanak i zašiljen, nešto kraći.
...
Jedna enciklopedija iz istog razdoblja opisuje sijamke:
''Sijamske mačke uvelike se razlikuju od svih ostalih domaćih mačaka, vrlo je vjerojatno da imaju drukčijeg pretka.
Ova mačka ima plave oči i žućkasto krzno, s tamnosmeđim licem, repom, ušima i nogama. Usprkos raznim tonovima kod odraslih mačaka, sijamski mačići su bijeli.
Izgled sijamskih je vrlo dojmljiv. Dlaka je vrlo kratka i pomalo vunasta, ima blijedu fawn ili krem boju, dok su lice, noge i rep tamne čokoladne boje.
Oči su im blijedoplave, i da slika bude potpuna, njihov dug i tanak rep, zašiljen prema vrhu, obično ima naglašen čvor ili malo iskrivljenje.
U Sijamu običnije domaće mačke imaju čvornati rep, vjerojatno su se čvorovi prisutni kod 'kraljevskih' sijamskih mačaka razvili kroz križanje s drugim mačkama.''

Seal point mačor San-T-Ree Dark Stisse, uzgajivačice E. Andersson, vlasnice D. Dickens.
Detalj foto (c) Anne-Marie Nilsson, Nykvarn, Švedska.
Premda također potječe iz razdoblja '70ih godina kao mačke na prethodnoj slici, Stisse se očito razlikuje. Ovaj lijepi sijamski mačor pokazuje finiju građu izdužene klinaste glave s dužom njuškom.

Rana uzgajivačica Carew Cox zapisala je prije više od stotinu godina: ''Oči trebaju biti velike i blistave, svijetlog tona plave boje, a noću ili pod umjenim svjetlom postaju crvenkaste; dobri primjerci često imaju nedostatak u premalim i suviše blijedim očima.''

Pr. Amyday Inca Warrior, vl. Patricia Rudkin
Foto (c) Amyday/ detalj fotografije Lisa Aggett.

Tijekom vremena postao je poželjan čim tamniji ton plavih očiju; duboka tamnoplava boja očiju jedna je od najcjenjenijih osobina današnje sijamske mačke, bez obzira o kojem varijetetu je riječ.
Postojana i kvalitetna boja očiju također je rezultat višegodišnjeg selektivnog uzgoja.
Sve sijamske mačke usto trebaju imati dovoljan razmak među očima, neki standardi izričito naglašavaju širinu 'ne manju od širine jednoga oka'.
...
Standardi danas propisuju ravan nos, primjerice standard FIFe zahtjeva nos koji 'treba biti dugačak i ravan, bez prekida od čela do vrha nosa'.
Premda svi svjetski standardi vrlo slično opisuju opću pojavu i tražene osobine, izgled sijamskih mačaka se razlikuje- ovisno o specifičnostima uzgoja pojedinog podneblja.
Pritom i suci imaju subjektivne ukuse pa će poneki favorizirati određenu osobinu; ocjenjivanje ovisi o doslovnom tekstu, ali i o osobnoj interpretaciji pojedine rečenice standarda.

Black Bart, vrlo elegantan mačor izuzetno izdužene klinaste glave, prototip je današnjih američkih izložbenih sijamki ravnog profila.
Tijekom '60ih i '70ih godina intenzivno se i ciljano uzgajalo sijamske mačke čim duže glave i ravnijeg profila.

Više o povijesti američkog uzgoja i brojne fotografije šampiona iz prošlosti poput čuvenih Tee Ceeja, Blue Tanga, Black Barta i drugih, može se pronaći u članku Betty White We are Siamese.

Razvijanje mačke vrlo naglašene izduženosti i elegancije čini se poput vala koji je zahvatio uzgoj sijamskih, i nastavlja se do danas.
Jeanne Singer je zapisala 1979.:''Priroda je izmislila sijamske mačke, a ne uzgajivači. Priroda je također zacrtala izložbeni standard sijamki prije nego su ga uzgajivači izričito definirali.''
Premda je priroda dala osnovu, uzgajivači su pojedine osobine razvili do perfekcije ili do krajnosti, ovisno o pojedinim mačkama i o kutu gledanja.
Za današnji izgled i varijetete sijamske mačke zaslužan je čovjek, stoga je upravo čovjek, odnosno svaki pojedini uzgajivač, odgovoran za svoj rad s pasminom.

Popularne sijamke & sijamke poznatih

Sijamke su od početka 20. stoljeća postajale sve popularnije i traženije. Ujedno statusni simbol, ove su ekstravagantne mačke često bile miljenice slavnih osoba- od umjetnika poput ruske balerine Ane Pavlove, do političara i filmskih zvijezda.
Premda su ih mnogi imali iz pomodnih razloga, brojni su istinski ljubitelji koji su svojim sijamkama posvećivali veliku ljubav i pažnju.
Takav je primjer glumac James Mason koji je živio s brojnim macama, uključujući sijamke Sadie i Flower-Face.
Slabo je poznato da je Mason 1949. godine objavio knjigu o svojim ljubimicama 'The Cats in our Lives', koju je ilustrirao vlastitim crtežima mačaka.
Sličan primjer je glumica Vivien Leigh (Zameo ih vjetar), koja je također imala više sijamki, poput seal point Boya. Sijamac Poo Jones bio je uz nju kad je 1967. godine umrla od tuberkuloze.
Brojne su filmske zvijezde imale sijamske ljubimice.
James Dean imao je sijamskog mačka Marcusa, najvjerojatnije poklon Liz Taylor, kojega je ostavio na čuvanje svojoj djevojci noć prije pogibije 1955. godine...

Sredinom prošloga stoljeća sijamske su postale izuzetno popularne u Americi, čemu su pridonijeli brojni filmovi, serije i crtani filmovi u kojima se pojavljuju pripadnice ove pasmine.
Disneyev klasik 'Dama i skitnica' prikazan je 1955. godine, s briljantno zločestim mačjim blizankama Si i Am. Njihova pjesma 'We are Siamese' također je bila hit.
Početkom '50ih na Broadwayu je postavljena predstava 'Bell, Book and Candle' u kojoj se pojavljuje sijamska mačka Piewacket.
Uslijedit će istoimeni film 1958. godine, koji će imati velik utjecaj na popularnost pasmine.
Nešto starije generacije dobro pamte ovaj holivudski klasik s ljubavnim čarolijama 'vještice' Kim Novak- u društvu nezaboravne sijamke Piewacket.
Film je imao je takav utjecaj da ga poneki današnji američki uzgajivači spominju kao prvi susret i razlog budućeg bavljenja sijamskom pasminom.

Godine 1961. u Londonu je objavljena dječja knjiga ‘The Incredible Journey’ kanadske spisateljice Sheile Burnford. Zabavnu priču o tegobnom putovanju troje prijatelja- labradora, bulterijera i sijamske mačke Tao, W. Disney je prenio na filmsko platno 1963. godine.
U ponešto izmjenjenoj novijoj obradi, u filmu 'Nevjerojatno putovanje' (1993.) sijamsku mačku je zamijenila himalajka Sassy- što jasno govori o padu popularnosti američkih sijamki i o povećanom interesu za colorpoint perzijsku mačku.

Ipak, tijekom '60ih i '70ih sijamske su mačke bile vrlo popularne, čemu je pripomogao i Disneyev film 'Ta prokleta mačka!' ('That Darn Cat', 1965.).
Američka publika tada se potpuno zaljubila u sijamsku pasminu, otjelovljenu u mačku Synu.

Velik uspjeh sijamki na platnu i malom ekranu bio je dvosjekli mač za pasminu. Mnoga su djeca molila roditelje upravo takvog kućnog ljubimca, potražnja je izuzetno narasla i preko noći su se pojavili brojni novi 'uzgajivači sijamskih'. Odgovor na veliku popularnost bio je pretjeran uzgoj, koji je sijamkama uvelike naštetio.

Tijekom '80ih godina sijamske mačke gube na popularnosti i afirmiraju se brojne nove pasmine, mnoge proizašle iz sijamske.
Ipak, kao svaka posebna mačka, sijamka i nadalje ima vjerne poklonike širom svijeta, pa tako i među slavnim osobama.
Osim među umjetnicima, sijamke su bile i miljenice političara.
Tako je glasoviti britanski premijer iz '60ih Harold Wilson imao seal point ljubimca Nema.
Također, sijamke su među rijetkim mačkama koje su živjele u Bijeloj kući.

Poznati američki glazbenik Frank Zappa (1940.-1993.) također je imao sijamskog ljubimca imena Gorgo.
A američki reper Snoop Dogg, usprkos svojem 'psećem' nadimku, ima dvije sijamske ljubimice koje je nazvao Miles Davis i Frank Sinatra.

Sjajne fotografije filmskih diva iz zlatnog doba Hollywooda i drugih poznatih sa sijamskim mačkama na Black & Tan (ujedno uzgajivačnica sijamki starijeg tipa).

O sijamskim mačkama, dva američka članka iz '30ih godina

SIJAMSKA MAČKA
.. Ova je lijepa mačka aristokrat za sva vremena. Bila je izabranica u sijamskim hramovima i palačama vladara. Lice, uši, noge i rep su obično tople seal smeđe boje, dok je tijelo blijede fawn boje sa krem prsima.
Postoje plave sijamke, ali to im ne mijenja narav – možda je druženje s vladarima stvorilo kod sijamki veću sklonost zahtjevima i potrebu za većom osobnom pažnjom.
Ova spretna mačka ponekad je malo preglasna, ali tople je naravi i sposobna iskazivati veliku naklonost ljudima kao svaki drugi mačji varijetet.
Do prije nekoliko godina sijamke su bile rijetke u ovoj zemlji; sad imaju mnogo poklonika i redovito se pojavljuju na izložbama mačaka.
...
KRALJEVSKA SIJAMKA
Mačke mogu vidjeti kralja, ali rijetke su imale tu priliku. Sijamske su više od dvjesto godina stanovale u kraljevskim palačama Bangkoka i pazile na kraljeve, kraljice, prinčeve i princeze.
One koje nisu živjele na dvoru, bile su u hramovima gdje su ih redovnici služili. Tako one nisu samo kraljevske već i svete, moderan prototip svetih egipatskih mačaka.
Naravno, u Sijamu je oduvijek bilo i uličnih mačaka, ali one imaju čvornate repove i nisu važne.
Prve sijamske mačke koje su napustile zemlju bila su dva lijepa primjerka poklonjena britanskim plemkinjama od rođaka nedavno abdiciranog kralja.
U Engleskoj su im se jako divili te je utemeljena linija mačaka koja je tamo postala popularna, a kasnije i u Americi.
Možda su nastale kroz križanja između svetih burmanskih i anamitskih mačaka, kad su Sijamci i Anamejci osvojili kmersko burmansko carstvo prije tristotinjak godina.
Sveta burmanska mačka bila je drevna pasmina o kojoj malo znamo. Tvrdi se da je bila boje sijamske mačke, ali je imala bogat kitnjasti rep i dugu dlaku (riječ je vjerojatno o svetoj birmi).
Burmanci, kao i narod Sijama, vjerovali su da duhovi umrlih prebivaju u svetim mačkama.
Na izložbama mačaka vidio sam tzv. burmanske mačke, ali sumnjam da su autentične.
Ipak, naše su najbolje sijamke izvorne.
Kralj Prajadhipok sigurno je vodio sa sobom mačke kad je posljednji put posjetio Ameriku, jer je za svojeg boravka dao dvije mačke jednoj Njujorčanki. Sijamske mačke i kralj vrlo su slični; premda rođeni u palačama, isto su vrlo demokratični i živo zainteresirani za sveoko sebe.
Sijamske mačke mnogo su aktivnije i mogu biti na više mjesta odjednom nego bilo koji drugi član porodice domaćih mačaka.
Kad sam poslao moga psa da potraži sijamku u kući F.B. Eddyja u New Jerseyu, vratio se podvijenog repa i zavukao pod sofu, zbunjen uzbuđenjima kojima nijedan pas nije dorastao.
Broj sijamki u Americi nije velik u usporedbi s brojem dugodlakih mačaka, no sve su prihvaćenije i tu je procvat Udruženja sijamskih.. (..)
Ispravne sijamke srednje su veličine, mišićavog ali ne debeloga tijela, vrlo gipkih i gracioznih kretnji. Glava je klinastog oblika, duga i uska, uši široke u bazi i zašiljene, skladne i jasno definirane. Noge su vitkije i nisu dugačke; stražnje noge su malo duže od prednjih. Šape su nešto manje nego kod domaćih kratkodlakih mačaka. Rep je tanak i ne suviše dugačak.
Mnogi ljudi misle da sijamke imaju čvornate repove. Tako i učeni pisac (...) tvrdi da su nepravilni repovi osobina sijamki već dvjesto godina.
Postoji sijamska legenda koja govori da je netko jednom zavezao čvor na mačkinom repu kako bi se nečega sjetio, i čvor je ostao. Druga verzija kaže da je princeza ostavila svoje prstenje na mačkinom repu dok se kupala, i zavezala čvorić da prstenje ne padne. Ali kraljevske sijamke nemaju čvorove.
Sve sijamske mačke nepravilnih repova donijeli su mornari koji su ih pokupili s tamošnjih ulica. Richard Lydekker u svojoj Povijesti prirode, nakon opisa 'sijamske pasmine rezervirane za dvorane', dodaje:' Sijam, isto kao Burma, posjeduje pasminu poznatu kao malajska mačka, kojoj je rep za otprilike polovinu skraćen, i zbog deformacije kosti, čvrsto zavrnut u čvor.'
Krzno sijamke je meko, kratko i sjajno. Tijelo ima jasnu, blijedu fawn boju, lice je duboke čokoladno smeđe boje osjenčano do fawn između ušiju, a uši, rep, noge i šape su smeđi.
Sijamski mačići rađaju se sa snježnobijelom bojom, ali se izražene oznake uskoro pojavljuju i u dobi od godinu dana ove mačke postižu svoj najljepši kontrast između fawn i smeđe boje. Nakon toga polako tamne.
Postoji sijamska plavih obilježja, koja ima tijelo blijedoplave boje a lice, noge i rep tamnoplave boje. Ove su mačke rijetke, više izuzetak, ali CFA je uključio razred za njih na pravilima svojih izložbi. Pigmentacija plave naziva se recesivna, i onima koje zanima znanstveni uzgoj, bit će zanimljivo da ako se seal point uzgaja s blue point, tamnija boja će vjerojatno prevagnuti kod mačića.
Oči kraljevske sijamke su plave, i što je mačka bolja oči su tamnijeg tona. Skoro su okruglog oblika, ali lagano orijentalno ukošene prema nosu.
Poklonici sijamki tvrde da su one napametnije mačke na svijetu. Ali svaki mačkoljubac zna da je njegova mačka- bila sijamska, perzijska, manks, ili obična dvorišna -najpametnija mačka na svijetu.(1936.)

U prošlosti se velikom izduživanju tijela i glave sijamskih mačaka, pronalazila paralela u izgledu velikih mačaka poput geparda.
Danas se usporedbe s velikim mačkama čine suvišne, obzirom da je riječ o životinjama koje je priroda oblikovala za život u divljini.
Nasuprot tomu, osobine sijamske mačke razvijale su se tijekom višestoljetnog života u blizini čovjeka, prije selektivnog uzgoja u posljednjih stotinu godina.
Možda razvijanje tzv. gepardskog ili lavljeg izgleda ('lavlja glava') reflektira čovjekovu težnju ka iskonskoj prirodi, čak i kod male mačke koju je upravo priroda oblikovala drugačije.
Pritom nije suvišno spomenuti da je npr. upravo gepard jedna od najugroženijih vrsta mačaka, kojoj zbog prevelike genetske sličnosti jedinki, odnosno visokog stupnja unutarnjeg križanja, današnja znanost predviđa izumiranje.

Danas velika sličnost mačića u leglu može upućivati na visoki stupanj unutarnjeg križanja.
Nasuprot tome, mačke s raznolikom genetskom bazom daju mačiće različitog izgleda te svojim uzgajivačima nerijetko pružaju iznenađenja.
Raznolika genetska baza kod sijamske mačke znači pretke koji su sijamske i razni varijeteti orijentalne mačke, ili sijamske linije mačaka bez (bližih) zajedničkih predaka.
Pritom su pri stvaranju novih varijeteta u sijamsku pasminu povremeno bile uvođene druge kratkodlake mačke, pa se uzgajivači slažu da je genetsko nasljeđe sijamskih raznoliko i isključuje univerzalnu sijamsku mačku.

Dio ljubitelja sijamskih s nostalgijom pamti klasičnu sijamku poznatu od sredine 20. stoljeća, i s određenom distancom promatra današnju izložbenu mačku.
Široka javnost općenito je sklonija klasičnom tipu mačke, koji je još uvijek najučestaliji.
Da bi sačuvali izvorni tip i odgovorili zahtjevima potražnje, neki uzgajivači danas selektivno uzgajaju tzv. tradicionalne sijamske mačke. To je trend u porastu koji pridonosi raznolikosti unutar sijamske pasmine.

Ponekad se klasičan ili tradicionalan tip smatra 'prirodnijom' sijamskom mačkom, za razliku od 'manje prirodne' moderne izložbene.
No sve verzije sijamske nastale su selektivnim uzgojem, odnosno niti jedna nije 'prirodnija' od druge.
Svaka pasmina koja je postala predmetom uzgoja, bila to mačka ili druga vrsta životinje, odvojena je od prirode što znači prekid prirodnog biranja partnera, razmnožavanja i prirodne selekcije itd.
Uzgajivači tradicionalnih sijamki susreću se s poteškoćama selektivnog uzgoja isto kao uzgajivači izložbenog tipa, u težnji da postignu željeni izgled mačke.
Problem 'prirodnijeg' ili 'manje prirodnog' izgleda mačaka više je moralno i estetsko pitanje.
...

Sijamska znatiželjna i društvena narav zahtijeva stalne poticaje kroz igru i kontakte s ljudima, ove mačke ostaju vrlo aktivne i u odrasloj dobi.
Sijamske mačke su vrlo 'svoje' i inteligentne, senzibilne i privržene, ponosne i dostojanstvene, komunikativne i bučne, zahtjevne i posesivne, živahne i razigrane..

Gđa Carew Cox još je 1903. godine slikovito opisala narav svoje prerano izgubljene mace 'Princess To-To':''..nemam riječi kojima bih dovoljno opisala njezinu jedinstvenu osobnost, fascinantnu narav, izražajno malo lice, i njezin humor. Voljela je zaspati uz uspavanku, zatvarajući oči s nepogrešivim izrazom užitka i povjerenja, i jasno tražeći bis nakon kraja pjesme. Naučila sam je plesati, svake večeri u deset sati silno bi uživala šepireći se po sobi na stražnjim nogama.''

Rose Tenent je mnogo kasnije zapisala:''..ako niste nikad imali sijamsku mačku, a želite živjeti s njom, pripremite se biti njezin rob.''