E.Norton 'Siva maca', 1926.
 
Zemljom porijekla perzijske mačke smatra se Velika Britanija, gdje je pasmina prepoznata i dobila je svoj standard pretkraj XIX.stoljeća.
Međutim, stvarno porijeklo i nastanak perzijske mačke ostaje svojevrsna enigma koja budi maštu i seže mnogo dalje u prošlost, čime se otvaraju pitanja na koja vjerojatno nikad neće biti sasvim jasnog odgovora.
 
Detalj dugodlakih mačića koji se igraju u vrtu, slika na svili, Kina, XII.stoljeće
 
Iako pravo porijeklo perzijske mačke ostaje donekle nepoznato, znanstvenici se danas slažu da su se dugodlake mačke pojavile prije više stoljeća u području srednje Azije.
Dalekim pretkom perzijske, kao svih domaćih i prirodno nastalih pasmina mačaka, smatra se afrička divlja mačka (F. lybica).
Također su moderna istraživanja odbacile teoriju hibrida, odnosno nastanka križanjem između afričke i mačke iz džungle (F.Chaus); dokazano je da domaća mačka dijeli suviše genetske sličnosti s afričkom, da bi mogla biti križana s bilo kojom drugom vrstom.
 
Pallasova mačka ili Manul (Otocolobus manul), Zoo Zürich, foto Karin Sturzenegger 2006/GFDL
 
Ako i nije predak perzijske mačke, rijetka Pallasova mačka izuzetno je lijepa vrsta koja će izmamiti uzdah svakom ljubitelju dugodlakih.
Možda je to jedan od razloga da se ova mala tibetska divlja mačka i dalje često spominje kao mogući praroditelj današnjih dugodlakih pasmina.
U prošlosti se govorilo da su se manul mačke mogle križati s domaćim mačkama da bi se dobilo potomstvo, ali previđala se činjenica neplodnosti hibridnih potomaka i potreba povratnog parenja s domaćom mačkom, zbog uvođenja gena.
Originalna boja krzna divlje mačke također se opisivala kao siva ili smeđa s tamnijim tabby uzorkom, odnosno bojom koja osigurava najbolju kamuflažu u svakom prirodnom okruženju. Danas je poznato da sve mačke nose neki oblik tabby gena, iako nije kod svih vidljiv.
 
Dugodlaka maca, detalj kineske slike s kraja XIX.stoljeća

Neke dugodlake mačke uvedene iz Kine bile su karakteristične po izuzetno bogatoj dlaci ušiju.
Kineske mačke navodile su neke autore također na zaključak da je dugodlaka nastala od Palasove mačke- obzirom da se vjerovalo kako su prve dugodlake stigle u Kinu kao poklon perzijskog kralja.
Za kineske mačke Sumxu, spominjane od XVIII. do početka XX.stoljeća, s dugom crnom ili žutom dlakom i preklopljenim ušima, nikad nije ustanovljeno da li su uistinu postojale.

 
Millet, 1866., detalj slike.
Francuski slikar Millet imao je velik utjecaj na slikare XIX.stoljeća, među njima i na Van Gogha.
Na sceni iz seoskog domaćinstva prikazao je jednu vrlo umiljatu, dugodlaku domaću macu.
Poznato je da su se tijekom prošlosti strane mačke, tadašnje angore i perzijske, kombinirale međusobno i s domaćim dugodlakim mačkama.
 
Du Buffonova "Catus Angorensis" 1767. godine.
Buffon je u svojoj 'Prirodnoj povijesti mačke' zaključio da se angora i perzijska mačka razlikuju samo u boji: dok se angore pojavljuju u više boja, perzijske su isključivo sivo-plave boje, koja kod angora nije poznata.
Prema de Buffonovom opisu, ova je mačka svojim izgledom općenito bila vrlo slična današnjoj turskoj angori, s izuzetkom ušiju koje su bile niže postavljene.
Ipak, Buffon je viđao francuske angore a nije poznavao perzijske mačke; svoj zaključak je temeljio na zapisu talijanskog putnika Pietra della Valle, kojemu se danas pripisuje donošenje prvih angora u Italiju 1621.godine.
 
Crtež Harrisona Weira iz 1871. godine koji prikazuje 'angoru'.

Angora je vjerojatno prva dugodlaka mačka zabilježena u Europi (1520.) Harrison Weir je opisao izuzetne bijele turske angore, a također je spomenuo da se pojavljuju u crnoj boji, boji škriljevca, plavoj i dimastoj.
Ova lijepa pasmina fascinirala je europske ljubitelje mačaka, ali ju je perzijska mačka u drugoj polovini XIX.stoljeća nadmašila u popularnosti.
Slično se dogodilo i Maine Coonu u sjevernoj Americi; obje pasmine bile su zasjenjene čarobnom perzijskom mačkom, i trebalo je mnogo vremena prije nego su se vratile na poziciju koja im pripada.

 
'Mačić angore', slika Arthura Heyera, njemačko-madžarskog slikara (1872.-1930.).

Du Buffon već pretkraj osamnaestog stoljeća spominje i uzgoj mačaka:
«..Divlja mačka, kao sve divlje životinje, ima grublje boje i čvršću dlaku. Ali kad je udomaćena, dlaka postaje mekša i boje variraju; i u najpoželjnijim klimama Chorazana i Sirije, dlaka im raste dulja, finija i kitnjasta. Sve boje postaju nježnije, crna i crvena postaju sjajna smeđa a sivkasto smeđa postaje pepeljasto siva. (..)
Obzirom da uvijek imaju više ili manje bjelina na trbuhu, očito za stvaranje sasvim bijele mačke s dugom dlakom poput angore, potrebno je spojiti one s najvećom količinom bijeloga, kao što se činilo kod bijelih zečeva, pasa, koza itd.»

Poznato je da su perzijske i angore bile cijenjene u Parizu i da su ponegdje bile uzgajane za prodaju.
No mačkama u francuskoj provinciji posvećivala se manja pažnja, bile su prostijeg izgleda glave i repa, obzirom da nisu poboljšavane selekcijom.

 
Henriette Ronner, Crna perzijska mačka, pretkraj XIX.st. (F.Simpson)

Jedan autor XIX.stoljeća napisao je za perzijsku mačku: 'Većeg je tijela i u pravilu širih slabina, i očigledno snažnije građe nego angora..'

Godine 1868. Ch. Ross objavljuje knjigu o mačkama koja je odraz tadašnjih znanja i teorija. Perzijske mačke opisuje kao 'varijetet s veoma dugom i svilenkastom dlakom, čak i više nego kod angore; no imaju različite boje.'

 
 
Tabby perzijski mačak, šampion Crystal, vlasnika C.H.Jonesa iz New Yorka (F.Simpson, 1903.)

Na prijelazu XIX./XX.stoljeće jedan je pisac, opisujući obične domaće i uzgajane mačke, zaključio: '.. treba zapamtiti, koliko god mačke bile križane, selekcionirane, iznova križane, udomaćivane i što sve ne, imamo svega dvije osnovne pasmine koje su baza razdiobe svih varijeteta: dugodlaku istočnjačku mačku, i kratkodlaku europsku.'
Također se ne spominje razlika duljine lubanje dugodlakih i kratkodlakih, što potvrđuje da dugodlake mačke viktorijanskog doba još nisu imale tipične kratke nosiće.

 
Perzijska ljepotica na jednoj od ranih izložbi u Richmondu 1902.godine (detalj fotografije iz knjige F.Simpson, 1903.)
 
'Hobby' uzgoja i izlaganja mačaka pripadao je prvenstveno britanskoj aristokraciji.
Zabilježeno je da je izlaganje mnogima predstavljalo 'uložiti malo a dobiti mnogo'.
Izložbe su bile vrlo dobro posjećene, mačke su se cijenile u ponekad astronomskim iznosima, a nagrade za pobjednike bile su veoma vrijedne.
Ipak, uzgojne mačke su uglavnom držane izvan kuće, u posebno sagrađenim zgradama, u pravilu bez grijanja.
Rani uzgoj bio je i neusporedivo riskantniji nego danas, obzirom na velik mortalitet mačaka i mačića od zaraznih bolesti za koje nije bilo cijepiva. Prehrana mačaka bila je mnogo siromašnija i uzrokovala je zdravstvene probleme, a velik broj mačaka stradao bi tijekom loše organiziranog prijevoza na izložbe, ili čak na samoj izložbi.

Ipak, vrijedni uzgajivači iskreno naklonjeni mačkama, vizionarski su ustrajali unatoč svim poteškoćama -i time zacrtali razvoj koji se nastavio do današnjeg dana.
Ne treba zaboraviti da su rane britanske perzijske mačke na početku brojnih američkih rodovnica, iz kojih su potekli i mnogi današnji šampioni.

 
Frances Simpson i njezin srebrni perzijski mačak Cambyses, 1902.godine.

Simpson je bila potpuno posvećena perzijskim mačkama. Govorilo se da je njezina odanost Klubu plavih, kojega je utemeljila 1901.godine, razlog što se nije ozbiljnije uključivala u rad drugih ranih klubova.
Simpson je svoje miljenice opisala riječima:
'Specifične po svojoj neuobičajeno dugoj dlaci, okruglih glava, sičušnih ušiju i s predivnim čupercima dlake među prstima..'

Njezina 'Knjiga o mački' iz 1903. godine nastala je od ranijih članaka koje je pisala za tjednik 'Fur and Feather'. Taj je časopis izlazio od 1890.godine i bio posvećen kućnim ljubimcima, a između ostaloga objavljivao je oglase o prodaji perzijskih mačaka.

 
Rana plava perzijska, na prijelazu stoljeća.
Godine 1889., pišući prvi standard perzijske mačke, Weir je između ostaloga rekao: 'Oči trebaju biti velike, pune i okrugle, s mekim izražajem; dlaka čela je u pravilu kraća u usporedbi s dlakom drugih dijelova tijela, koje bi trebalo biti pokriveno dugom svilenkastom dlakom, vrlo dugom oko vrata, sličnom lavljoj grivi. (...)'
 
Smeđi tabby, i bijela perzijska

Slike gore i ispod prikazuju popularne boje perzijske mace sa početka XX. stoljeća. Sličice su pojedinačno izlazile u paketićima cigareta.. .. /foto: NYPL Digital gallery
 
Crna, i crveni tabby perzijska
 
Srebrni tabby, i chinchilla
 
Kornjačevina s bijelim, i dimasta
 
Krem, i plava perzijska
 
«Boje jako variraju, sastoje se od skoro svakog tona prisutnog kod mačaka, premda kornjačevina i tabby s tamnim oznakama, po meni nisu boje perzijskih mačaka, već su dobivene križanjem s kratkodlakom kornjačevinom odnosno engleskim tabbyjem..» H.Weir, 1889.

Prave istočkane perzijske su bile rijetke ili nisu postojale, skoro sve su imale tabby linije ili kolutove.
Dugom lepršavom krznu perzijske nisu najbolje odgovarali istočkani ili mackerel uzorci.
Različite boje perzijskih mačaka imaju dugu povijest selektivnog uzgoja. Crna, bijela i plava smatraju se začetnicama svih priznatih varijeteta.

 
Amerikanka gđa Clinton Locke je pretkraj XIX. stoljeća imala već uhodanu uzgajivačnicu 'Lockehaven' s perzijskim, angora i ruskim dugodlakim mačkama.
Uz njih je također imala i druge čistokrvne mačke, poput manxa i sijamskih.
Gđa Locke je napisala za časopis Our Cats: «Prvu bijelu perzijsku koju sam imala, donio mi je poznati putnik iz Perzije; oči mačke su bile boje ambre..»(jantarno žute).
Vjeruje se da je bijeli Vendel stigao oko 1975.godine čime je označio početak ovog uzgoja.
Gđa Locke je usto zaslužna za prvi američki registar mačaka, utemeljen u Beresfordskom klubu.
 
Rana perzijska maca, prvih godina XX.stoljeća (srebrna?)

Anna Sadler je zapisala 2000.godine:
«Boje dugodlakih mačaka, predstavljene u tekstovima i na slikama, pokazuju da su se preferirale jednobojne, osjenčane srebrne i dimaste bile su vrlo popularne, a suci su također bili naklonjeni crvenima, tabby, kornjačevini, plavo-krem, i svim varijetetima bikolora i kaliko perzijskih mačaka.»

 
Perzijska maca '30.-tih godina.
Tijekom vremena izgled se mijenjao, uši i nosić su se smanjili, glava i oči su postali širi i okrugliji. Izuzetak su 'tradicionalne' perzijske mačke, kao i dio chinchilla.

Jedna knjiga iz '30-tih godina daje savjete za ispravno biranje mačića perzijske mačke:
glava: široka i okrugla. Široko razmaknute uši, kratki nos i lice, uši male i sa čuperkom.
Tijelo: cobby, širokog prsnog koša, nisko na nogama.
Rep: kratak i pun, bez sužavanja.

 
Grandville, ilustracija Ezopove basne iz XIX.stoljeća.
Za glavni mačji lik je kao model očito poslužila tadašnja bijela dugodlaka mačka.
Na donjoj slici, vidi se 'galantni prizor' koji ilustrira pripovjetku iz 20.-tih godina XX.stoljeća.
U središtu je ponovno dugodlaka, bijela maca...
 
Ilustracija priče 'Perzijska mačka tete Cynthije' L. M. Montgomery /foto Women Writers
 
Moderna glazirana keramika /foto SapArt
Perzijska mačka zahvalan je motiv za umjetnike i obrtnike; očaravajući, pomalo sjetan pogled velikih očiju oduvijek je izazivao naklonost. Stoga se danas kao i nekad, motiv perzijske mace može pronaći u najrazličitijim dekorativnim predmetima.

Doba nakon I.svjetskog rata naziva se 'zlatno doba plavih' –ovaj je varijetet utvrdio tip mačke koja će pobjeđivati na izložbama narednih desetljeća..

 
Godine 1947. su nabrojane službene boje perzijske mačke: crna, bijela (s plavim očima, i s narančastim), plava, jednobojna crvena, krem, dimasta, srebrni tabby, smeđi tabby, crveni tabby, chinchilla, kornjačevina, kornjačevina s bijelom, plava-krem. (G.Cox)
 
 
Rana britanska perzijska mačka s obilježjima u boji (himalajska) iz Briarry uzgajivačnice, sredinom '50.-tih godina.
 
Američka kornjačevina perzijska maca s mačićem iz ranih '70-tih godina.
 
Mama chinchilla s mačićem, rane '70.-te. Tabby prugice na mačićima vidljive su po rođenju, ali kasnije nestanu (ghost markings).
 
 
Iron, moderni crveni perzijski mačić

Svi dobro znamo da je svaka mačka jedinka za sebe, a svaka pasmina nosi sa sobom općenite karakteristike od kojih polazimo kad sebi želimo izabrati macu.
Mi sami imamo odlučujuću ulogu u kakvu će se ta ista macu razviti.
Ako ih dovoljno volimo i ne zanemarujemo, potisnut ćemo njihove loše strane, a na vidjelo će izaći sve ono lijepo i dobro što nose u sebi – perzijske mace će nas tad 'oboriti s nogu' svojim izljevima ljubavi.

 
Perzijske mace u pravilu su šarmantne, društvene, znatiželjne, smirene, mazne, ugodne, nježne.. a nijedna od ovih karakteristika ne nestaje na izložbama.
Naprotiv, svjesne svoje ljepote i uživajući u pažnji koju pobuđuju, ove 'rođene zvijezde' daju najbolje od sebe.
Na fotografijama se vidi da perzijski rod uopće ne pati od treme..
Slike gore i dole: izložba u Zagrebu, II.2006. (K.P.)
 
Perzijska mačka iznenadit će svakoga tko misli da se radi o luksuznom 'objektu' koji nepomično provodi vrijeme ležeći na jednom mjestu. Istina je da sve mačke puno, puno spavaju.. osim dok su zaigrani mačići.
Ali perzijska maca, kao svaka druga maca, rado prihvaća igru i zabavu.. i čini to s posebnim šarmom.
 
Perzijska maca Desperado na drvetu / foto Lafrebella
 
 
Perzijske mačke visokog roda oduvijek su bile ljubimice poznatih i slavnih, kao i bezbroj manje slavnih ali za pasminu isto toliko važnih ljubitelja...
 
Freddie Mercury, bio je veliki ljubitelj i vlasnik brojnih maca. Na slici je sa svojom colourpoint ljubimicom Tiffany.
 
G. Armani i njegov plavi perzijski ljubimac /foto Creative Commons

Ipak nisu sve perzijske mace sretne sa svojim vlasnicima, i one ponekad završe u azilu ili prihvatilištu za napuštene kućne ljubimce, poput svih drugih mačaka.

 
Na slici je 16-godišnji britanski cameo perzijski mačak koji nije imao sreće.../GiveUsaHome

Perzijske mačke sudjelovale su, i još sudjeluju, u nastanku novih pasmina. Premda postoje eksperimenti koji ne nailaze na odobravanje felinoloških organizacija, postoje i sasvim suprotni primjeri.
Suvremen uzgoj koji se temelji na ljubavi prema mačkama, a uključuje stručno znanje i moralnu dimenziju, dovodi do fascinantnih pasmina koje bi teško bile zamislive ranim felinolozima.
 
Hecate Aeris, blue tortie tabby exota ili egzotična mačka. Vl. M.Ljutić

H.C.Brooke, uzgajivač i urednik časopisa Cat Gossip, godine 1926. je zabilježio da je izložba mačaka u francuskom Lilleu imala klasu za 'kratkodlake perzijske', kao i za normalne dugodlake.
Brooke se zapitao kako će se 'kratkodlake' perzijske uopće razlikovati od običnih kratkodlakih mačaka.
U to doba perzijske još nisu imale ravna lica i mogle su se nazivati 'britanska dugodlaka'.
H.C. Brooke bi se vjerojatno iznenadio da vidi današnju exotu- prekrasnu pasminu nastalu '60.-tih godina od perzijske mačke i američke kratkodlake.
Mirne i ljupke naravi, upravo nalik svojem mačjem heroju Garfieldu, exota posjeduje mnoge kvalitete perzijske mačke, ali od vlasnika ne zahtijeva svakodnevnu brigu o dugoj dlaci.

Jedna druga novija kratkodlaka pasmina također se razvila zahvaljujući i perzijskoj, to je burmilla (na slici dole).

Burmila ili azijska osjenčana, nastala je u Londonu križanjem burmanske i chinchille (1981.).
Po naravi je mirnija i manje razigrana od burmanske, a ponešto živahnija od perzijske mačke.
Ova lijepa pasmina priznata je 1989.godine.
 
Tiffanie je dugodlaka varijanta burmille, nastale su istodobno.
Kod nje se pojavljuje duga dlaka perzijske mačke, pa predstavlja dugodlaku azijsku mačku.
Također je mirnije naravi i privržena.
 
 
'Peke face' perzijska mačka iz '80.-tih godina.

Phyllis Lauder je zabilježila da «..američka peke-faced perzijska, jednobojna ili crvena tabby dugodlaka, ima veoma različit izražaj od uobičajene perzijske mačke. Imaju istaknute oči poput pekinezera, ponekad opisane kao 'sovine oči'. Upitno je može li se za ove mačke reći imaju li ugodan izražaj.» (1981.).

Perzijska pasmina odnosno minijaturni primjerci perzijske mačke eksperimentalno se koriste za razvoj više patuljastih pasmina, za koje će mnogi ljubitelji perzijske zaključiti da su daleko od originalne mačke (Napoleon Persian, Mini Pers, Tea Cup, Toy Persian..). Obzirom na genetičke probleme i upitno zdravlje mačaka, ozbiljni registri ne priznaju ove pasmine.

Mačić napoleon perzijska, patuljasta pasmina nastala križanjem munchkina i perzijske.
Razvoj napoleon mačke malo koji ljubitelj perzijske pasmine, i mačaka uopće, gleda s odobravanjem.
Premda se pojedini 'mini' primjerci mačaka mogu pojaviti povremeno u leglima, održavanje ovakvog varijeteta najčešće je potaknuto tržišnom vrijednošću 'ljubimaca-igračaka'.
 
 
Standardi perzijske pasmine u registrima: AACE, CFA, ACFA, CCA, TICA, ACF, FIFe
 
Varijeteti perzijske mačke:
 

Portret pasmine – Perzijska mačka

Perzijska zvijezda
 
Richard Lydekker, Perzijska mačka, oko 1890./foto:Messybeast
Mnogi ljudi, razmišljajući o pojmu 'čistokrvne' mace, pomisle najprije na perzijsku.
Nema mačkoljupca kojemu se još tijekom djetinjstva nije urezala u sjećanje ova maca-aristokrat, nonšalantno ispružena na baršunu i kraljevski svjesna svoje ljepote.
Dugodlaka dama na koju smo nailazili u knjigama, filmovima, časopisima, razglednicama.. i koja je postala simbolom mačje profinjenosti, danas kao i nekad suvereno vlada na izložbama mačaka, gdje je susrećemo u brojnim varijetetima boja.
Perzijska mačka oduvijek se smatrala kraljevskom pasminom koja izaziva divljenje, ima osobit izgled i narav te zahtijeva poseban tretman.
Danas je nemoguće zamisliti razvoj felinologije kakvu poznajemo bez planetarno popularne dugodlake ljepotice. Štoviše, upravo je naklonjenost ovoj pasmini potaknula nagli procvat uzgoja i izlaganja mačaka pretkraj XIX.stoljeća u Velikoj Britaniji a posebice u Americi - čime je mačji rod općenito zadobio sasvim novu dimenziju u ljudskom društvu.
Ipak, tražeći početak slave perzijskih mačaka, potrebno je vratiti se mnogo dalje u prošlost; mnogo prije prve europske izložbe, klasifikacije i standarda pasmine, u vremena kad je srednjoazijska dugodlaka mačka bila neprocjenjivo vrijedna miljenica istočnjačkih vladara.
U doba kad su pustinjske karavane putovale kroz prostranstva središnje Azije, noseći na zapad rijetke orijentalne začine, svilu i dragulje. I kad su, kako je slikovito opisao jedan američki felinolog, košare na leđima deva skrivale jedno još veće blago – dragocjenu dugodlaku mačku.
Prije nastavka priče o perzijskoj mački i njezinom osvajanju kontinenata, zanimljivo je pogledati kako se u prošlosti objašnjavala prekrasna duga dlaka koja krasi ovu pasminu i izdvaja je od ostalih mačaka.
 
Teorije o nastanku dugodlakih mačaka
 
Dugodlaka maca, kineski akvarel iz XIX.stoljeća
 

Predak svih mačaka, afrička divlja mačka (Felis lybica) ima kratku dlaku, a najstarije 'dokumentirane' mačke, ljubimice starih Egipćana, također su prikazivane kao kratkodlake.
Moderna genetička istraživanja pokazuju da sve dugodlake mačke posjeduju recesivni gen koji uzrokuje da imaju krzno dulje od njihovih divljih predaka.
Ovaj recesivni gen uvjetuje da mačka mora imati dvije kopije gena da bi imala dugu dlaku. Mačka s jednom kopijom gena je kratkodlaka, ali može prenijeti ovo obilježje na svoje potomke. To se događa samo u slučaju kad je mačka koja nosi gen parena s drugom mačkom nositeljem gena, ili s dugodlakom mačkom.
Današnji stručnjaci slažu se da je prirodna pojava genske mutacije najvjerojatniji uzrok duge dlake kod pojedinih skupina mačaka.
Ipak, predgenetičko doba XIX.stoljeća s naglim razvojem znanosti i istraživanja, ponekad je donosilo zaključke bez nepobitnih dokaza. Uslijed gladi za novim saznanjima i otkrićima a u nedostatku informacija, nastajale su pojedine teorije koje su se kasnije pokazale neodrživima. Tako su postojale i brojne ideje o nastanku dugodlakih domaćih mačaka, prvenstveno perzijskih i angora koje su plijenile pozornost javnosti.
Možda je najpoznatija teorija nastanka križanje europske divlje mačke (Silvestris) i Pallasove mačke.
Njemački zoolog Pallas otkrio je tibetsku manul mačku (Felis manul) 1776.godine te je zaključio da angora i perzijska mačka nisu nastale od afričke divlje, već upravo od manul mačke.
Ovo njegovo otkriće citirao je Darwin 1868.godine kad je zapisao:' Velike angore i perzijske mačke najviše se razlikuju po građi i navikama od domaćih mačaka. Pallas vjeruje, premda bez jasnog dokaza, da su se one razvile od Felis manul iz srednje Azije.'
Godine 1907. su u Kraljevskom zoološkom društvu opisane različite domaće mačke, pri čemu je odbačena teorija nastanka od Pallasove mačke. Dokaz je bila različitost lubanje ove mačke od lubanja angore i perzijske mačke.
Pallasove mačke su azijske mačke, prilagođene životu u hladnim planinskim područjima, gusto krzno i nisko položene uši štite ih od oštre klime. Njihova sličnost s današnjim dugodlakim pasminama navodi neke da i dalje smatraju kako je pomoću Pallasove mačke gen duge dlake uveden kod domaćih mačaka, najprije onih istočne Europe, s dominantnom smeđom i sivom tabby bojom.
Ipak ne postoji znanstveni dokaz ovoj tvrdnji, a za Pallasovu mačku je utvrđeno da nije sklona pripitomljavanju.
Pretpostavljalo se i da je perzijska mačka nastala od Felis margarite (Sand cat), obzirom na dugu dlaku koja im prekriva šape. Ova teorija nije podržana; usto je duga dlaka na nogama modernih perzijskih u skladu s njihovim krznom, dok se kod F. margarite radi o specifičnom obilježju kod inače kratkodlake mačke.
Prema drugoj teoriji, vjerovalo se da su u drevnoj Kini postojale dugodlake mačke sa žutom dlakom i zlatnožutim očima. Nije poznato jesu li ove mačke ikad kombinirane s europskim mačkama.
Nastanak dugodlakih pasmina nekad se objašnjava širenjem kratkodlakih egipatskih mačaka, još od vremena Feničana i Rimljana, te njihovim udomaćivanjem na novim kontinentima i područjima.
Tijekom vremena su se na novom tlu križale s tamošnjim divljim mačkama, iz čega su nastale dugodlake domaće mačke.
Tako za rusku divlju mačku, koja je snažna i ima čupavo smeđe tabby krzno, postoji pretpostavka da je možda bila kombinirana s drugim mačkama. Smatralo se da su pojedini primjerci bili izvezeni u druge zemlje, uzgajani i korišteni kao dio uzgoja, premda o tome nema dokaza. Također se smatra da današnja smeđa tabby perzijska ima dalekog pretka u ruskoj divljoj mački, od koje je naslijedila bogatu smeđu boju.

Neki znanstvenici vjeruju da su spontano mutirane mačke gustoga krzna, koje ih je štitilo od hladnoće, bile poznate drevnim Europljanima. Ove divlje mačke postale su dio nomadskih zajednica; ljudi su držali skupine mačaka kao zaštitu od glodavaca, i zajedno s njima putovali su kroz različite regije, u tadašnjim teškim vremenskim uvjetima. Kad bi se plemena sakupila, okupljajući i njihove mačke, učvrstili su se novi varijeteti mačaka s duljim krznom.
 
Detalj dugodlakih maca sa slike na svili, Kina, XII.stoljeće
 

Prema današnjoj općeprihvaćenoj teoriji, porijeklo perzijske i drugih dugodlakih objašnjava se mutacijom gena kod izdvojene skupine mačaka.
Međusobno parenje učvrstilo je obilježje, a smatra se da se mutacija najprije pojavila u srednjoj Aziji.
Prema nekima se mutacija duge dlake izvorno pojavila u Rusiji, odakle su ruske dugodlake (sibirska, ruska angora) putovale kopnenim i morskim putem u druga područja. Tako su stigle u Tursku gdje su se pojavile turske angore, u Perziju tj. Iran gdje su nastale perzijske, te u jugoistočnu Aziju gdje je uveden gen koji je stvorio dugodlakog japanskog bobtaila. Pritom su zadržale mnoge od svojih svojstava potrebnih u hladnoj klimi pradomovine poput krupnijeg tijela, guste poddlake i grublje dlake. Prema ovoj teoriji, sve bi današnje dugodlake imale pretka u sibirskoj mački.
Unatoč ovom viđenju jedinstvenog porijekla, znanstvenici su danas skloniji teoriji višestruke mutacije. Vjerojatnije je da se mutacija duge dlake nije pojavila jednom već više puta, i da se još uvijek pojavljuje.
Postoje mutacijski geni čijom se 'zaslugom' identične mutacije poput one za kovrčavu dlaku ili skraćene repove, pojavljuju neovisno i na različitim lokacijama.
Paralelna evolucija pokazuje da slična hladna klimatska područja mogu uvjetovati da populacije mačaka koje međusobno nisu povezane, razviju slična obilježja kroz prirodnu selekciju u relativno kratkom vremenskom razdoblju.
Mutacija duge dlake viđa se i kod drugih mačjih vrsta, poput geparda koji su u prošlosti imali varijantu s poludugom dlakom.
Dugodlake mačke imaju dlaku u rasponu od 'vunaste', obično zbog poddlake, do fine i svilenkaste; duljina varira od lepršave dlake moderne perzijske, do poluduge kao kod turskih pasmina.
Poluduge varijante kod inače kratkodlakih pasmina obično se pripisuju recesivnim genima, no nije isključeno da se radi o novijoj mutaciji. Razlika između pravih dugodlakih i onih sa svilenom poludugom dlakom, jedan je od poligenetskih faktora.

Prve dugodlake pasmine prepoznate od ranih britanskih felinologa bile su angora i perzijska mačka, čija se povijest isprepliće. Perzijske mačke su početkom dvadesetog stoljeća definirane kao svi varijeteti razvijeni od mačaka uvedenih iz Turske, Perzije (Iran), Afganistana i Rusije u XVIII. i XIX.stoljeću.
 
Zajednička povijest angore i perzijske mačke
 
Detalj slike A. Nicodema: Jacob Hackert u Napuljskom atelijeru, 18.stoljeće
Na slici vidimo ljubimce macu i psa, i pticu u krletci.. Portretirani umjetnik je očito bio pravi čovjek svojega vremena, obilježenog Rousseauovom filozofijom 'povratka prirodi' i romantičnog interesa za svijet prošlosti i prirode. Ljubimica angora je ujedno pitanje prestiža i dobrog ukusa, stoga ima počasno mjesto.
 
Dugodlake mačke stigle su na tlo Europe prije petstotinjak godina, iako se vjeruje da su mačke 'putovale' sa istoka na zapad i mnogo ranije, odnosno da su ih prenosili već Vikinzi, a kasnije križari i drugi trgovci i moreplovci.
I dugodlake i kratkodlake (potencijalno dugodlake) mačke pratile su čovjeka na njegovim prekomorskim putovanjima, kao neophodne čuvarice brodskih zaliha od štakora. Tako su i na tlo Amerike stizale na brodovima prvih doseljenika.
Najranije dokumentirane preteče perzijske mačke uvezao je Pietro della Valle iz Perzije u Italiju 1620.godine. Skoro istodobno je Nicholas-Claude Fabri de Peiresc uvezao dugodlake mačke iz Turske u Francusku, koje su stigle na francuski dvor a potom i u Veliku Britaniju.
Pietro della Valle je u šesnaestom stoljeću opisao dugodlake mačke koje je upoznao na području Rusije i Afganistana:
«U Perziji postoji vrsta mačke koja izvorno pripada provinciji Chorazan. Oblikom i veličinom se ne razlikuje od obične mačke. Najljepše na njima je njihova dlaka, koja je ujednačeno siva preko čitavoga tijela, s izuzetkom tamnije dlake leđa i glave. Boja je nešto svjetlija na prsima i trbuhu, gdje postaje skoro bijela s lijepom mješavinom svjetlo-tamnog, da se izrazim slikarskim rječnikom, što je uvijek vrlo efektno.
Dlaka im je fina, sjajna, meka i svilenkasta, te ponegdje stvara uvojke, naročito ispod vrata. Najljepši dio tijela je rep, veoma dugačak i prekriven dlakama duljine 12-15cm. One ga šire i zabacuju iznad svojih leđa, poput vjeverice, a vrh repa podsjeća na perje.
Izuzetno su pitome, i Portugalci su ih prenijeli iz Perzije u Indiju.»
Della Valle je također zapisao da je imao četiri para ovih mačaka koje namjerava ponijeti u Italiju.
Stotinjak godina kasnije, francuski prirodoslovac G. L. Leclerc Comte du Buffon objavio je 'Prirodnu povijest mačke' (1767.), u sklopu 'Povijesti prirode', koju je 1781. godine W. Smellie preveo na engleski jezik.
Buffon je citirao della Vallea i zaključio: » Iz ovog opisa zaključuje se da perzijske mačke u boji podsjećaju na mačke koje nazivamo kartuzijske, te da su savršeno slične angora mački, s izuzetkom boje.
Stoga je vjerojatno da chorazan (khorasan) mačka iz Perzije, angora mačka iz Sirije, i kartuzijska mačka, ustvari čine jednu vrstu; njihova ljepota proizlazi iz specifičnog klimatskog utjecaja, kao što i španjolske crveno-crno-bijele mačke duguju svoju ljepotu klimi Španjolske.
Općenito se može primijetiti da od svih klimatskih područja, Španjolska i Sirija najbolje utječu na stvaranje lijepih varijeteta prirodnih vrsta (..) tamo ovce, koze, psi, mačke, zečevi i drugi imaju najfiniju vunu i najljepšu i najdulju dlaku, i najugodnije i najraznovrsnije boje.»
Buffon nije osobno vidio 'perzijske' mačke o kojima je pisao della Valle, danas se pretpostavlja da su mačke bile crne dimaste ili plave dimaste.
No Buffon je dobro poznavao angore, ljubimice francuskog dvora i aristokracije osamnaestog stoljeća. Stoga je vjerovao da između angore i perzijske nema razlike osim u boji.
Treba spomenuti, iako se Buffon divio bojama pojedinih mačaka, općenito je bio slabo naklonjen mačjem rodu. On opisuje mačku kao '..nevjerna kućna životinja, držimo je samo iz nužde zbog štetočina koje su još neugodnije a koje ne možemo sami uhvatiti. Nećemo tu računati ljude koji vole svu zvjerad, pa budalasto drže mačke iz svojeg vlastitog zadovoljstva.'
U svijetlu XVIII.stoljeća, mačke su bile na neusporedivo nižoj poziciji od poslušnog ljubimca psa. Tim je značajniji proboj rijetkih dugodlakih mačaka, makar i u manjem krugu ljubitelja, koji je pridonio razvoju pasmine i kasnijem uzgoju.
Naime tijekom XVII. i XVIII. stoljeća bijele angore postale su francuske dvorske miljenice, moda se ubrzo proširila europskim aristokratskim krugovima te je posjedovanje rijetke, snježnobijele dugodlake mačke postalo pitanje prestiža.
 
Jean Bungartz, Khorassan ili Perzijska mačka
Bungartz piše da perzijska 'ima nešto vunastiju i dulju dlaku od angore' (1896.)
 
Znanstvenik devetnaestog stoljeća, Lottin de la Val, opisao je angora mačke u pismu iz 1856. godine. Naime htio je uvjeriti predsjednika Francuskog zoološkog društva da se mačke zvane angora pojavljuju i izvan drevne Ankare:
«Osobno sam naišao na primjerke ove krasne mačje vrste na velikom Armenskom platou, u Erzerumu, gdje je klima mnogo drukčija od one u Angori (Turskoj).
Vrsta je brojna u Kurdistanu, gdje je dominantni varijetet. Našao sam ih i na Billisu i u Bayazitu. Najljepši primjerci koje sam vidio pripadali su nadbiskupu Vana, grada u istočnom Kurdistanu, na granici s Azerbejdžanom.
Imao je tri mačke: biserno sivu, narančastu sa crnim i bijelim mrljama, i potpuno bijelu.
Njihovo krzno je bilo veličanstveno, iako to ne predstavlja iznimku jer su tamo ovakve mačke uobičajene. Vidio sam neke i u rezidenciji Khana Mahmouda, Princa od Hekiara u Alpeitu. Ne sjećam se da sam vidio takve mačke u Perziji, premda sam ih tražio..
Ipak ćete se iznenaditi da se angora mačke mogu naći u Bagdadu, unatoč visokim temperaturama tamošnjeg podneblja. One nisu tako fine kao mačke sa sjevera i Taurus planina, no nisam siguran da li je uzrok tomu toplina ili negostoljubivost stanovnika Bagdada (...) Mogu reći da stanovnici konstantno ratuju sa svojim mačkama, po meni možda i s dobrim razlogom, jer vjerojatno prenose kugu..»

Bez obzira na moguću netrpeljivost u svojoj domovini, dugodlake mačke su u Europi postajale sve popularnije i poželjnije. Samo petnaest godina nakon ovoga pisma, u Londonu je održana prva izložba mačaka, čime su dugodlake mačke započele i svoj 'službeni' uspon u europskom društvu.

 
Henriette Ronner, Mačja obitelj, pretkraj XIX.stoljeća
Pojam angore, predvodnice dugodlakih mačaka na tlu Europe, preživio je do danas. Još uvijek se svaka dugodlaka mačka, naročito bijela, naziva 'angora'.
Ipak, felinolozi se slažu da se radilo o različitim pasminama, a današnje turska angora i perzijska mačka pokazuju još veće različitosti nego mačke iz prošlosti.
 
Dugodlake mačke sa srednjeg istoka sve su češće stizale u Europu s putnicima i diplomatima, koji su na povratku iz dalekih zemalja svojim obiteljima donosili egzotične dugodlake mačiće.
Pretkraj osamnaestog stoljeća su u Englesku pristizale mačke s grubljim, gušćim krznom i krupnije građe iz područja Perzije, Rusije i Afganistana. Te su mačke najčešće bile crne ili plave i manje strane u tipu.
Mačke koje su stizale iz Turske bile su većinom bijele i s kraćom, mekšom i svilenkastijom dlakom, i manjom poddlakom, koja nije bila vunasta.
Angorin razbarušeni rep nalikovao je perju, a za razliku od kasnijih perzijskih, dlaka joj je slijedila linije tijela jer nije imala 'podstavu' vunaste poddlake. Ruske angore imale su zelene umjesto plavih očiju.
Povijest angora i perzijskih mačaka povezana je kroz više od dvije stotine godina, od početka su se dugodlake mačke iz Perzije kombinirale s turskim angorama, kao i s domaćim dugodlakim mačkama.
Poklonici mačaka tek su sredinom XIX.stoljeća počeli razdvajati tursku angoru od drugih dugodlakih mačaka koje su stizale iz Rusije i Perzije.
 
Crtež Harrisona Weira, crna perzijska mačka Minnie koju opisuje u svojoj knjizi.
Uz 'francusku' bijelu angoru, jednobojne crne perzijske mačke bile su ispočetka najpopularnije. Weir je zapisao: 'Dugo vremena je crna boja bila najtraženija i najteže se nabavljala. Bogata, duboka crna, s očima narančaste boje..' (1889.)
 
Prve dugodlake u Velikoj Britaniji bile su opisivane kao 'angore', i 'francuske mačke' - što se odnosilo uglavnom na bijele mačke. Bile su poznate i 'kineske', 'ruske' i 'indijske'. Naime u tadašnje vrijeme bila je poznata ruska dugodlaka ili ruska angora, koja je kasnije izgubila identitet.
Harrison Weir, promotor prve izložbe mačaka, objavio je 1889.godine knjigu s prvim standardima tadašnjih pasmina. Weir detaljno opisuje i još jasno razdvaja angoru i perzijsku mačku, primjerice: » Perzijske se razlikuju od angora, rep im je u pravilu dulji, oblika više nalik četki, većinom lagano podignut uvis, punije i na kraju grublje dlake, dulje na bazi. Glava je prilično veća, s manje naglašenim ušima, premda one također trebaju imati čuperak na vrhu, dugu dlaku i biti srednje veličine..»

Nest