1868. - 1910. 'Smud Khoi', rukopis koji opisuje mačke Sijama, nastao po nalogu sijamskog kralja Rame V.

1868. diplomati i znanstvenici iz Europe i Amerike posjećuju Bangkok

1871. Harrison Weir u katalogu prve izložbe mačaka u londonskoj Kristalnoj palači, spominje dvije rane sijamke

1872. nova sijamska mačka izložena na drugoj izložbi u Kristalnoj palači

1884. britanski vicekonzul Gould donosi iz Bangkoka sijamske mačke na poklon svojoj sestri Lilian Gould-Veley.
Pho i Mia su prve mačke u britanskom registru sijamki

1885. na izložbi u Kristalnoj palači prikazane Duen Ngai, Kalahom i Khronata, potomci Pho i Mie

1886. Gđa Vyvyan i njezina sestra gđica Forestier Walker uvoze dvije izvorne sijamke s mačićima, jedna od njih je znameniti Tiam O'Shian

1889. Harrison Weir opisuje i crta sijamsku pasminu u knjizi 'Naše mačke'

1892. Harrison Weir propisuje standard pasmine ('Points of Excellence')

1895. Gđa Robinson uvozi mačka 'Wankeeja' iz Hong Konga, koji postaje prvi sijamski šampion 1898. godine

1902. osnovan Klub uzgajivača sijamskih mačaka u Londonu (Siamese Cat Club).
Klub utvrđuje varijetete: 'Kraljevska sijamska mačka' i 'Čokoladna sijamska mačka'

1903. Frances Simpson objavljuje knjigu u kojoj posvećuje poglavlje sijamskim mačkama, s riječima uzgajivača i fotografijama ranih mačaka

1909. osniva se prvo američko udruženje uzgajivača sijamskih mačaka (The Siamese Cat Society of America)
...

Rane sijamske mačke uvelike su se razlikovale od današnjih izložbenih sijamki. No pretkraj 19. stoljeća, ove su mačke izazvale senzaciju svojim neobičnim izgledom, toliko različitim od drugih tada poznatih pasmina.
Izvještaji najčešće opisuju fascinantnu kratku dlaku, neobične boje i teksture. Čuđenje je izazivao i prodoran glas sijamki.
Također je zarana primjećeno da imaju glavu naglašenijeg klinastog oblika.
Izvorne sijamke, kao i njihovi potomci, često su imale čvornate repove i bile su naglašeno škiljave, što je isprva bio dokaz 'izvornosti' mačke. Kasnijim selektivnim uzgojem ove su osobine uklonjene, iako se do danas povremeno pojavljuju u pojedinim linijama sijamskih mačaka.

Uzgajivačica Parker Brough je zapisala:
''Točka oko koje se ljubitelji sijamki razilaze, jest pitanje treba li savršena mačka imati čvornati rep ili ne. Klub po ovome pitanju ostaje neutralan. 'Champion Wankee' ima izraženo iskrivljen rep, ustvari izgleda kao da je bio prignječen vratima dok je bio mačić. Nasuprot tome, 'Tiam-o-Shian IV.' ima sasvim ravan rep. Čvornati rep je specifičnost mačaka malajskog poluotoka, ponekad je tako izražen da rep izgleda kao vadičep, dok neka legla imaju ravan rep.'' (1903.)

'Oduvijek su postojale sijamske mačke sa skraćenim ili atrofičnim repom'' (F. Mery, 1966.)

'Klub za uzgoj sijamskih mačaka u Engleskoj protumačio je pojavu kukastog svršetka repa kao degenerativnu posljedicu uzgoja u srodstvu (ankylosis). Isto je tako loše ocijenio i pojavu kraćih repova, pa se danas smatra da sijamska mačka mora imati dugačak i šiljast rep, ali se ipak dopušta da na kraju repa stoji i lagani čvorić odnosno kukica.'
(M. Bauer, 1977.)

Sijamke su na britanskom tlu postale poznate pod nazivom Kraljevske sijamske jer se vjerovalo da su u Sijamu bile ekskluzivne ljubimice carske obitelji. Kasnija istraživanja nisu dokazala organizirani uzgoj u carskim palačama.
Ipak, poneke su sijamke bile poklonjene kao znak posebne kraljeve naklonosti, a vjeruje se da su neki mačići bili i ukradeni iz carske rezidencije.
Takav je slučaj bio i s Wankeejem, o kojemu F. Simpson kaže:
"Wankee je bio prvi sijamski mačak koji je osvojio naslov šampiona. Uzgojen je u Hong-Kongu, njegova majka Nims je kao mačić bila ukradena iz palače. Wankee je stigao u Englesku u dobi od šest mjeseci (...)''

Jedan tadašnji izvor piše:
''Primjerci koje su prikazale gospođa Vyvyan i gospođica Forestier Walker potječu od prvih mačaka izlaganih u Engleskoj.
To su bili Tiam o' Shian i Susan (prve nagrade u Kristalnoj i Aleksandrijskoj palači), koje su ove dame uvezle prije više godina. Njihov je utjecaj praktički sačuvao pasminu i utemeljio je, rodovnice gotovo svih poznatih izložbenih mačaka pokazuju povezanost s originalnom lozom, direktno ili kroz križanja uvezenih ženki s mačorima gospođe Vyvyan.'' (Domestic and Fancy Cats, John Jennings – S.Harwell)

Gđa Armitage je pisala o teškoćama uzgoja sijamskih mačaka: ''Trenutačno imam tek nekoliko mačaka. Izgubila sam toliko prekrasnih sijamki prošle godine (...)
Sada imam lijepu 9-mjesečnu mačku, kćer Core i Championa Wankeeja. Nekoliko sati nakon rođenja, dala sam je našoj staroj engleskoj tabby mački koja živi u stakleniku. Mačkica dosad nijednom nije bila bolesna. Živi divljim životom, lovi ptice i miševe, i gricka vrhove paprati – čime vrtlaru zadaje mnogo glavobolje.
(...)
Čvrsto vjerujem u smještanje mačića u vanjske barake. Bolesti se u ovoj pasmini šire munjevitom brzinom, i srce se cijepa kad izgubite odjednom čitavo leglo. Čudno je koliko su ženke mnogo snažnije od mužjaka. Dosad još nisam izgubila žensku mačkicu; ali jesam, nažalost, mnoge obećavajuće muške mačiće.''
(F. Simpson, 1903.)

Prema okruglom obliku glave nalik jabuci, krupniji tip sijamske mačke kasnije se počeo nazivati 'applehead'- naziv koji se danas koristi za sijamke tradicionalnog tipa u Americi.
Nasuprot tomu, tip mačke vitkoga tijela i izduženije glave počeo se nazivati 'Slim-line'.

Početkom 20. stoljeća 'presušio' je dotok izvornih mačaka iz Sijama, tek kasnije će stići malobrojne nove mačke.
No pretkraj 19. stoljeća, u nedostatku originalnih sijamskih mačaka te zbog slabije otpornosti i zdravlja sijamki, kao i zbog preferiranja 'britanskog' tipa mačke, poneki rani uzgajivači križali su ih s bijelom britanskom kratkodlakom mačkom.
Time se može objasniti različitost u tipu ranih mačaka, iako su rani uzgajivači bilježili različitost i među svojim izvornim mačkama.
Britanski Klub sijamskih od početka je zabranio križanje s drugim pasminama (1902.).

Frances Simpson piše o mačkama Lady Beresford:
''U prošlosti su se Tachinu i Cambodiji divili svi obožavatelji, i sumnjam da se savršeniji par ikad iskrcao na našu obalu.
Ove je mačke pokojni Lord William Beresford poklonio Lady Marcus Beresford prije dvanaest godina, donio ih je ravno iz bankoške palače.
Lady Marcus je zapisala:''Nikad nisam imala bilo kakve probleme ili brige s njima –drage, nježne, ljubazne male osobe, toliko pametne i atraktivne. Nikad nisam vidjela mačke kojima bih se toliko divila. Imali su mnoga dobra, zdrava legla (..)
Imala sam svuda ogroman uspjeh s ovim mačkama –i nije bilo nikakvih bolesti, sve do dana kad ih je jedan zlobnik oboje otrovao, i Tachina i Cambodiju i neke od njihovih 6-mjesečnih mačića. Premjestila sam ih s drugim mačkama u Englesku; moje je mišljenje da su uvezene mačke u pravilu mnogo snažnije.''

Fascinacija neobičnom bojom i elegancijom sijamskih mačaka, navela je mnoge da im pripisuju posebno porijeklo.
Jedna od romantičnih predodžbi govori o vezi sijamki sa staroegipatskim mačkama.
Odatle i pokušaj traženja porijekla sijamske mačke u drevnom Egiptu (Ph. Wade, 1934.).
No danas je poznato da su egipatski umjetnici pridavali nedostižnu eleganciju svim oblicima kojima su se divili, bili to faraoni ili svete mačke. Ono čemu se mi možemo diviti jest činjenica da su upravo mačke navele ljude da ih svrstaju među božanstva, barem u jednom razdoblju naše povijesti.
Također, građa kostiju egipatskih mumificiranih mačaka nedvojbeno pokazuje da se radilo o vrsti koja je predak svih domaćih mačaka. Odnosno, sijamska pasmina jednako je 'bliska' staroegipatskim mačkama kao i druge prirodne pasmine.

Mnogo se nagađalo o 'drukčijem' porijeklu sijamske mačke, tako i Encyclopaedia Britannica početkom stoljeća navodi: 'Najpoznatija od svih domaćih mačaka je kraljevska sijamska mačka, koja skoro sigurno ima drukčijeg pretka nego obične europske pasmine; to je vidljivo ne samo po specifičnoj boji već i po sasvim specifičnom glasanju.
Sijamke mogu imati ravan ili čvornati rep, no nije poznato da li je posljednje osobina pasmine, ili je stečeno kroz križanja s tamošnjim (sijamskim) crnim ili tabby mačkama čvornatog repa.
(…)
Ako je česta prisutnost čvornatog repa nasljedna osobina, pasmina je očito povezana s drugim malajskim mačkama čvornatog repa, koje se također glasaju različito od europskih mačaka.
Ako je tako te ako obične malajske mačke potječu od mačke iz džungle, onda istoga pretka možemo pripisati i sijamskoj pasmini.'

Tegobe pri uzgoju, osjetljivost sijamki na britanskom tlu i teško podizanje mačića, opisale su sve uzgajivačice koje citira Frances Simpson.
Dok neke preporučaju komplicirane uvjete i prehranu ovih delikatnih mačaka, druge savjetuju 'jačanje' mačaka aktivnostima na svježem zraku.
Uzgajivačica gđa Hawkins, vlasnica velike uzgajivačnice u Brightonu, napisala je sljedeće:
"Prvo čemu trebate obratiti pažnju u vezi s ovim životinjama jest da su netom uvezeni primjerci prirodno osjetljivi, i mora ih se očvrsnuti, da tako kažem, kao što je slučaj i kod osjetljivih stranih ptica; dakle, ne možete ih odmah tretirati kao obične kućne mačke.
Ako ste imali sreću i uzeli tek uvezene mačke, čak i ako ste morali mnogo platiti, one će se pokazati dobrom investicijom; možda ćete moći dobiti mačku i od nekog od naših brojnih uzgajivača, iako su trenutačno vrlo rijetke i teško ih je nabaviti.
Savjetujem da treba uzeti najbolji mogući par mačaka i dati im da imaju leglo u kući tijekom proljeća, njihov prostor svakako mora biti grijan. Majku i mačiće treba ostaviti na miru; kad ste im prethodno osigurali toplo okruženje i ležaj, koliko je moguće treba ostaviti prirodi da radi svoje, i tek povremeno ići provjeriti da li je sve u redu, dati majci toplo mlijeko itd., i nježno je navikavati na vašu prisutnost.
Sijamske mačke su posebno drage i umiljate, i ako ste nježni prema njima, one će vas ubrzo zavoljeti. Šteta je što se ljudi ne ugledaju na njihovu narav – onda bi svijet bio pošteđen svađi i prepiranja koje imamo među našim uzgajivačima. Ali udaljila sam se od teme!
Kako mačići rastu, treba im pripremiti i toplo mjesto izvan kuće; ali ne smije ih se odnijeti prerano, a ako pokažu i najmanji sumnjivi znak prehlade, trebaju biti vraćeni u kuću gdje će se potpuno oporaviti prije nego budu smješteni zajedno s drugima u vrtu ili vanjskoj nastambi.
Moji vlastiti sijamski mačići rođeni su u mačjoj kući u mojem vrtu u Brightonu, ali bili su lipanjski mačići i imali smo vrlo dobro vrijeme. Njihove majku i oca imala sam isto kao mačiće; uspješno sam prošla njihove dječje bolesti i čim je vrijeme bilo povoljno i sunčano, premjestila sam ih u njihove vrtne nastambe.
Sijamske i činčila bebe (bavim se s obje pasmine) moraju postupno očvrsnuti. Oni su baš kao engleska djeca pri povratku iz inozemstva, kad ih prvo treba pažljivo njegovati i privikavati na našu klimu.
Ono što želimo postići su zaista zdrave, snažne linije sijamskih mačaka u Engleskoj, i mislim da je to moguće ako slijedite gornje savjete –ne bez teškoća, naravno, potrebno je malo vremena i nevolja (kao u svemu ostalome), ali vrijedno je truda.
Mogu reći da sam s mojim sijamkama pobjeđivala na izložbama u Brightonu, uvijek kad sam ih izlagala, i sad se vraćam njihovom uzgoju; i mislim da svatko tko ima strpljenja baviti se ovim dražesnim varijetetom, bit će dobro nagrađen, jer se kvalitetni mačići cijene od 5 do 10 funti, nekad i više.
Naravno, morate biti pažljivi u njihovoj prehrani i ne pretjerati s hranom (to je vrlo važno, dobit će kožne bolesti); no sve ovo većinom se odnosi na sve mačke, i ne vidim zašto bi sijamske bilo teže uzgajati i učvrstiti u Engleskoj poput drugih mačaka.
Jedna moja mačka je sada vani (i bila je čitave zime) u mačjoj kući od cigle, i savršeno je zdrava. Rečeno mi je da su sijamke toliko osjetljive da ih je nemoguće uzgajati.
To je često greška samih ljudi, ako se malo ne potrude oko životinja, ne mogu ni očekivati zaradu od njih.
Pritom ne mislim na nepotrebno uzrujavanje i brigu vaših slugu oko mačaka. Sami ih pazite, svakodnevno pogledajte jesu li u redu (sasvim su dovoljna dva dobra obroka dnevno), i uskoro će vaša sijamka biti zdrava i snažna poput vaših drugih mačaka.''
(F. Simpson 1903.)

U prilogu knjige F. Simpson govori se o bolestima i njihovom tretmanu (H. Gray).
Kao najčešći uzrok smrti mačaka toga vremena spominjala se zarazna bolest čiji su simptomi povišena temperatura, povraćanje, proljev i dehidracija. Danas se smatra da se radilo o mačićaku (panleukopeniji) i mačjoj gripi (calicivirus).
Navodilo se da smrtnost mačaka prvenstveno ovisi o pasmini, okruženju i stupnju zaraženosti, također i o godišnjim dobima:
''Mačke običnih vrsta koje život provode na otvorenom, vjerojatnije će se oporaviti od bolesti negoli mačke koje su ograničene na život u kavezima, u uzgajivačnici, ili u kući- njih će uginuti oko četvrtine.
Dugodlake mačke su manje otporne i oko polovine ih ugiba.
U sijamskoj pasmini je smrtni ishod vrlo visok, oko 90 posto.
Što je mačka mlađa, veća je vjerojatnost da će uginuti; no ista takva je smrtnost i kod starije životinje, ako je vrlo debela ili anemična zbog nedostatka svježeg zraka i aktivnosti.''
Danas se smatra da je smrtnost dugodlakih i sijamskih mačaka djelomično bila uzrokovana i pretjeranim povratnim križanjem koje je oslabljivalo imunološki sustav.

''Neobična mačka, jednobojne žutosmeđe ili žućkaste boje, s izuzetkom njuške, lica, ušiju i šapa koji su crne boje, a dlaka je kratka, ali gusta i glatka. To je mačka prosječne veličine i komnpaktne građe tijela. Na prvi pogled podsjeća na mopsa.''
(Ph. Rule, 1887.)

Sijamska mačka je 'kraljevska' životinja, u domovini naviknuta na život u obilju dvorova sijamskih kraljeva. No sijamska mačka nije uopće ohola. To je draga i zanimljiva mala životinja, u ponašanju više nalik psu nego mački. Ona će pratiti vlasnika ili vlasnicu po čitavoj kući, a ako joj se dopusti, i u šetnji. (1902.)

'Sijamska mačka'
Mačići su nakon rođenja bijeli, no postupno mijenjaju boju u tamnu fawn (žućkastosmeđu) ili sivosmeđu, sa crnim oznakama. Dlaka treba biti glatka, sjajna i fine teksture. Oči su velike, intenzivne plave boje, obrubljene oznakom u boji. Uši male, nošene uzdignuto i s vrhovima malo nagnutima naprijed. Glava nije toliko masivna kao kod engleske mačke, više je klinastog oblika.
Neke sijamske mačke imaju malo bjeline na nogama, bolje su bez premda to nije diskvalifikacija. Postoji i druga boja sijamske mačke – tijelo čokoladne boje sa sasvim crnim oznakama.(1908.)

''(..)Sijamske mačke su sasvim različite, njihova boja je najčešće fawn, s licem, ušima, nogama i repom tamne boje.
Imaju plave oči, na čelu imaju dvije mrlje bez dlake. Noge su im relativno kratke, a stražnji dio viši. Mačići su bijele boje. Pretpostavljalo se da sijamke potječu od divlje 'bay' mačke iz indo-malajskih zemalja; i premda takav pedigree nije općenito prihvaćen, osobitost oznaka sijamske mačke čini se da indicira pretke različite od predaka drugih domaćih mačaka Europe i zapadne Azije.'' (R. Lydekker, 1910.)

''Kraljevska sijamska''
O kraljevskoj sijamskoj mački može se reći da je najneobičnije stvorenje, potpuno je različita od poznatih nam engleskih kućnih mačaka.
Mnogo je otmjenijeg izgleda, i njezino priljubljeno krzno daje joj nježniji izgled. Po bojama i ponašanju više je nalik psu nego mački. Boja je sivosmeđa s tamnije smeđom na glavi, repu i nogama, iako šape ponekad znaju biti bijele, što uzgajivači koji usavršavaju pasminu smatraju nedostatkom.
Leđa su najčešće nešto tamnija od donjih dijelova pa mačka djeluje kao da nosi sedlo. Rep može biti svinut ili čvornat i često je skraćen; uzgajivači ovo posljednje smatraju najvećim nedostatkom.
Bojom je nalik mopsu, s tamnim oznakama, glava i lice su više nalik maloj lisici jer je lice neobično izduženo tj. 'stranog' ili 'klinastog' oblika- kako to uzgajivači vole nazivati, i manje je okruglo nego kod engleskih tipova, oči trebaju biti plave.
Kreće se gracioznije i nježnije nego domaća mačka, a koliko sam upućen, i delikatnijeg je zdravlja.
Po ponašanju, Kraljevska sijamska je divljija od domaće mačke; glas joj zvuči kao dječji plač. Mužjaci ove pasmine rado se tuku s našim domaćim mačorima.
Manje srodna ovoj mački je 'hramska mačka', tamnosmeđega tijela s još tamnijim nogama, i s potpuno narančastim očima. Kad se uzgaja s Kraljevskom mačkom, mačići nisu ni smeđi ni svijetli, već su mutne, nejasne boje i sa slabim kontrastom oznaka i tijela.''

Čvornati rep se u ranom uzgoju smatrao potvrdom originalnosti mačke. Današnji uzgajivači koji njeguju tip mačke nalik izvornoj sijamki (tradicionalna, Thai) naročito smatraju čvornati rep izvornom karakteristikom sijamske pasmine. Potvrdu nalaze u brojnim legendama o nastanku iskrivljenog repa.
Jedna priča tako govori o mladome sijamskom mačku koji je poveo svoju družicu u džunglu, u potrazi za izgubljenim peharom iz jednog od sijamskih hramova.
Nakon što su ga pronašli, odlučili su da mačka ostane u džungli i čuva pehar, dok mačak ode obavijestiti redovnike.
Tako je mačka zauzela poziciju između lišća i čvrsto omotala rep oko pehara, kako bi bila sigurna da ga nitko neće ukrasti.
Četiri noći kasnije mačak se vratio i otkrio da je postao otac pet malih mačića. Ipak, majka nije zaboravila svoju raniju dužnost i savjesno je čuvala pehar- toliko ga je čvrsto držala da je na njezinom repu nastao trajni čvor. Štoviše, kvrgave repove imali su i svi mačići.

Sljedeća legenda objašnjava nastanak obje karakteristike, ukriženih očiju i kvrgavog repa.

..Jednom kad su stanovnici starog Sijama napustili domove i otišli u borbu protiv neprijatelja, dvije su mačke ostale u hramu kako bi čuvale Budin zlatni pehar.
To je bio par sijamki, Tien i Chula.
Tien je uskoro postao nestrpljiv i krenuo je u potragu za redovnikom koji bi umjesto njega čuvao sveti hram. Za razliku od njega, Chula je vrlo ozbiljno shvatila svoj zadatak, netremice je gledala u pehar i omotala ga svojim dugim repom, kako ne bi bio ukraden čak i ako ona zaspi.
Čekajući na Tiena, Chula je omacila leglo mačića. Svi su imali savijeni rep i ukrižene oči, baš kao njihova majka dok je čuvala pehar!
...
Druga legenda kaže da je rep poslužio za čuvanje princezinog prstenja.
Naime, kad je sijamska princeza morala bježati od neprijatelja, svojoj je mački povjerila čuvanje prstenja. Stavila je prstenje na macin rep, a maca je sjela i omotala rep oko njega. Princeza se kasnije sretno vratila, no pošto je macin rep dugo bio u tom položaju, ostao joj je zauvijek savijen. Legenda kaže da je ova maca predak svih sijamskih maca s takvim repovima.
...
Jedna druga verzija također spominje prstenje na macinom repu, no ovoga puta zbog princezine kupke.
Princeza se pošla kupati u rijeci, ali bojala se da će izgubiti svoje dragocjeno prstenje. Tražila je sigurno mjesto na kojem bi ga ostavila, kad je primjetila svoju ljubimicu koja je svinula rep da bi joj pomogla.
Od toga dana svi se sijamski mačići rađaju s uzlićem pri vrhu repa, kako bi mogli pridržati princezino prstenje.

Drukčija verzija govori da je mačka najprije izgubila prstenje s repa, stoga je princeza idući put zavezala čvorić pri vrhu mačkinog repa- kako prstenje ne bi opet palo i bilo izgubljeno.
...
Možda je najljepša legenda koja objašnjava boju očiju sijamske mace.
Priča kaže da su svećenici morali pobjeći pred barbarima, napustili su hram kako bi sačuvali svoje živote. Kad je opasnost minula, vratili su se i u hramu zatekli nedirnuto blago.
Mačke-čuvari bile su na svojim položajima, dostojanstveno sjedeći podno oltara. Pljačkaši se nisu usudili dirnuti u oltar, strahujući od mačjih pandži i zuba.
Stoga su bogovi odlučili da mačke od toga dana neće imati užarene crvene oči; nagradili su ih očima boje dubokog azura, plavom bojom Neba - kojemu su toliko vjerno služile.

Već u svojoj knjizi iz 1889. Harrison Weir citira gosp. Younga, vlasnika smeđe sijamke koji je opisuje:'..vrlo bogate čokoladne boje ili seal, s tamnijim licem, ušima i repom; noge su tamnijeg tona, sve intenzivnijeg prema šapama. Oči su joj male, bogate jantarne boje.'
Weir ipak zaključuje da se radi o 'slučajnom odstupanju.'

Par tzv. švicarskih planinskih mačaka bio je izlagan 1894. godine u Londonu, navode se kao rod sijamskih mačaka u potpunosti čokoladne boje.
Opisane su kao ''sijamske mačke tamnokestenjaste boje sa zeleno-plavim očima.''

Novine iz 1895. godine bilježe smeđe sijamke u dresdenskom zoološkom vrtu.
Opisane su:''Boja mačke je havana-smeđa, njezine uši, lice i duge noge su tamnosmeđe-crne. Ovi rijetki primjerci omiljeni su među posjetiteljima(...)''
Nažalost nije poznata sudbina ovih mačaka i jesu li korištene za uzgoj, obzirom da su pisani podaci uništeni tijekom II. svjetskog rata.

Frances Simpson spominje švicarsku planinsku mačku u poglavlju o mačkama 'ostalih boja': ''..Sin Li gospođe Davies, mačak tamne, jednobojne čokoladne boje. Vjerojatno je bio jedna od tri švicarske planinske mačke koje su uvezene u ovu zemlju, bio je vrlo lijepa i zanimljiva životinja. Nažalost, uginuo je mlad i nije ostavio potomstvo (..)
Vjerojatno su ove smeđe mačke potjecale iz jugoistočne Azije, kao ogranak kraljevskih sijamskih mačaka.''
Simpson na više mjesta spominje smeđe sijamke žutih očiju, primjerice: ''Čokoladne sijamke imaju bogatu čokoladnu ili tamnu seal boju, s još jačim oznakama. Uglavnom imaju oči bogate jantarne boje.''
Uzgajivačica Forestier Walker spominje legendu o smeđim mačkama zlatnih očiju te zaključuje: ''..Ovo navodi da su oči čokoladne mačke bile izvorno žute te da je sadašnji varijetet nastao križanjem s kraljevskom mačkom.''
Jednobojna smeđa sijamka je ranim uzgajivačima bila mnogo manje zanimljiva od preferirane kraljevske sijamke sa snažno izraženim kontrastom boja.
Ove mačke, poznate kao 'švicarske planinske' i 'hramske', izgubile su značaj i pasmina je zaboravljena nakon 1920. godine kad je Britanski klub sijamskih objavio sljedeću odluku: ''Klub vrlo žali što ne može podržati uzgoj nijedne osim sijamske mačke plavih očiju.''

Obzirom da su moderne orijentalne pasmine nastale od različitih varijeteta pristiglih iz Tajlanda pretkraj 19. i početkom 20. stoljeća, teško je sa sigurnošću utvrditi porijeklo i razvoj čokoladnih mačaka. Danas se čokoladne sijamke smatraju ranim primjercima burmanske, havane, ili tonkinške pasmine.