Kronologija moderne sijamke
(obzirom na bogatu povijest moderne sijamske mačke, spomenuti su samo najbitniji momenti za pasminu.
Nakon sredine 20. stoljeća objavljeno je više publikacija koje se bave sijamskim mačkama.)

1902. osnovan britanski Klub sijamskih u Londonu -The Siamese Cat Club

1909. osnovano američko Društvo sijamskih u New Yorku -Siamese Cat Society of America

1914. američko Društvo odbacuje britanski i propisuje vlastiti standard

1921. iz Malaje dovedena mačka 'Puteh', temelj znamenite britanske uzgajivačnice 'Prestwick'

1923. održana prva izložba britanskog Kluba sijamskih, ujedno prva specijalizirana izložba jedne pasmine

1924. objavljen prvi britanski registar sijamskih mačaka

1928. osniva se drugo britansko udruženje uzgajivača- The Siamese Cat Society of the British Empire

1928. prva američka specijalizirana izložba u Detroitu

1933. britanski Klub sijamskih mijenja standard

1934. Phyl Wade objavljuje prvu značajnu knjigu o sijamskim mačkama 'The Siamese Cat'

1934. Američki CFA prepoznaje sijamsku s plavim obilježjima (blue point)

1935. Britanski GCCF prihvaća sijamsku plavih obilježja

1949. Sydney W. France objavljuje knjigu 'Siamese Cats'

1949. FIFe ukida razlikovanje sijamske mačke s dugim i s kratkim repom

1950. Phyllis Lauder objavljuje knjigu 'Siamese Cats'

1952. Američki CFA prepoznaje čokoladna obilježja (chocolate point)

1955. Američki CFA prepoznaje lila obilježja (lilac point)

1956. CFA osniva nacionalni klub za sijamsku pasminu (National Siamese Cat Club)

1958. britanski GCCF mijenja standard, prepoznate sijamske sa čokoladnim obilježjima (chocolate point).

1960. GCCF prepoznaje sijamke s lila obilježjima (lilac point).

1966. GCCF prepoznaje sijamke s tabby obilježjima, kao i sijamke sa crvenim (red) i s kornjačevina (tortie) obilježjima

1966/67. Američki CFA mijenja standard sijamske pasmine

1967. Greta Hindley objavljuje knjigu 'Siamese Cats Past and Present'

1977. Britanski GCCF prihvaća sijamske s krem obilježjima (cream point)

1983. prepoznata dugodlaka varijanta sijamske mačke –balineška mačka (GCCF)

Od 1990-ih do danas- britanski GCCF prepoznaje sijamske s obilježjima u boji cimeta, karamela i laneta (cinnamon, caramel, fawn point)

2004. GCCF prihvaća sijamke s aprikot obilježjima

2007. karamel obilježja dobivaju natjecateljski status

Sve sijamske bebe rađaju se bijele zbog topline maternice, a boja obilježja tek se potom razvija.
Specifična boja obilježja postaje jasno prepoznatljiva u dobi od nekoliko tjedana.

Tzv. himalajski uzorak prirodno se javlja kod više životinjskih vrsta.
Colourpoint gen, zaslužan za ovaj jedinstveni 'dizajn' životinja, povezan je s hladnom klimom uslijed čega 'slabi' boja toplijih dijelova tijela a razvija se na hladnijim dijelovima tijela. Primjerice, lice životinje ima tamniju boju zbog ‘hlađenja’ zrakom koji prolazi kroz sinuse.

Maska colourpoint mačaka razvija se prva, zatim se pojavljuje boja na ušima i repu.
Do osmog tjedna sva obilježja imaju boju ali to još nije obojanost odrasle mačke i površina boje nije potpuna, naročito na glavi.
Prednje noge posljednje poprimaju kompletnu obojanost ('čarape').
U skladu s time, standard pasmine tj. izložbena pravila dopuštaju nepotpunu boju nogu i maske kod mladih mačaka.

Na donjoj slici vide se kompletna obilježja glave i nogu odrasle mačke.

Na donjoj slici je Musse, zrelija seal point dama, koja uživa u mirnim penzionerskim danima..

Rani uzgajivači divili su se seal point mačkama, jedino su ovaj varijetet smatrali pravom 'kraljevskom sijamskom' mačkom. Jedna od ranih uzgajivačica je zapisala:
''Kvaliteta savršene sijamke leži u njezinim očima, koje trebaju biti besprijekorne plave boje, kao i u kontrastu između seal-smeđih šapa, maske i repa, nasuprot bijeloj ili krem boji ostatka tijela, pritom bez mrlja ili pruga između.'' (1903.)

Razvoj znanja o genetici

Tijekom '20ih i '30ih godina prošlog stoljeća započela su rana genetička istraživanja i eksperimenti sa sijamskom i drugim pasminama.

Prva eksperimentalna križanja sijamske i dugodlakih mačaka pripisuju se švedskom genetičaru T. Tjebbesu. On je koristio bijelu dugodlaku mačku i sijamskog mačora (objavljeno u 'Križanjima sijamskih mačaka', Journal of Genetics, 1924.), no njegova namjera nije bila stvoriti novu pasminu.
Godine 1931. u Americi Virginia Cobb i dr. Clyde Keeler započeli su eksperimentalni uzgojni program u svrhu otkrivanja sistema nasljeđivanja kod dugodlake mačke s obilježjima.
Koristili su sijamsku i crnu dugodlaku mačku te je 1936. godine nastao prvi himalajski mačić ('Newton's Debutante'). Autori su objavili članak o nasljeđivanju u American Journal of Heredity (1936.); obzirom da su postigli cilj, uzgojni program je napušten.
Eksperimenti su zabilježeni u knjizi Ide M. Mellen (1939.) kao i u kasnijoj knjizi Sydney W. Francea (1949.).

Rana križanja sijamskih mačaka s perzijskim tijekom '30ih godina dovela su do kasnijeg razvoja danas poznatih perzijskih s obilježjima (colorpoint) tj. himalajskih mačaka.
Ipak, stvarni pomak u znanju o genetici mačaka i znatan utjecaj na znanstveni uzgoj imat će tek rad Alberta C. Judea iz 1955. godine.
Uzgajivači su dotad već radili na linijskom uzgoju i s unutarnjim i vanjskim križanjima, ali nisu imali znanstveno pokriće za svoje postupke, uzgoj se još uvijek temeljio na istraživanju i učenju na uspjehu ili neuspjehu.
Tek od '60ih godina objašnjeni su i popularizirani pojmovi koji su danas dio uzgoja, čime je znanost direktno utjecala na mačke.
Ovo se odrazilo na sijamsku ali i na druge pasmine- počevši od '60ih godina javljaju se brojne nove pasmine koje su rezultat novog znanja o uzgoju.
Godine 1971. objavljeno je prvo izdanje 'Genetike za uzgajivače mačaka' autora Roya Robinsona (posljednje, posthumno izdanje 1999.), nakon čega je malo toga ostalo nepoznato.
Nasuprot prijašnjim 'uvriježenim' sistemima uzgoja bez znanstvenog pokrića, upitnim eksperimentima i čestom učenju na pogreškama, uzgajivači su dobili jasne smjernice i uvid u sisteme nasljeđivanja.
Koncepti nasljeđivanja, dominantni i recesivni geni, pojave mutacija, homozigotne i heterozigotne mačke itd. – pojmovi su koje poznaje svaki današnji uzgajivač. Primjerice, moderni uzgajivači na temelju sadašnjih mačaka ustanoviljuju boje i druge osobine čak i vrlo dalekih predaka, a budućnost otvara brojne nove mogućnosti.
S. Hartwell je zapisala:' Počevši od stupnja bez znanja o genetici, do vrlo dobrog znanja o genetici, budući znanstveni uzgoj mačaka mogao bi biti stvar zakonodavca i laboratorijskih znanstvenika, isto koliko i selektivnog uzgoja.' (2005.)
Obzirom na potencijalne nove mogućnosti dobivanja željenih osobina mačaka, primjerice putem kloniranja, budućnost otvara i brojna pitanja. Primjerice, kompanija koja stoji iza prve kloniranog mačića ima klauzulu o dozvoljenoj mogućoj tržišnoj upotrebi.
Stoga je sve prisutnije razmatranje nužnog zakonskog reguliranja 'beskrajnih mogućnosti' u uzgoju mačaka.

Moderne genetičke analize sklonije su uzgoju koji uključuje raznovrsnost osobina 'po uzoru na prirodu'; širenjem genske baze, odnosno raznolikošću gena, teže je predvidjeti izgled mačića, ali se povećavaju otpornost i zdravlje mačaka.

...
O vanjskom križanju tj. uvođenju novih gena pisao je A. C. Jude 1955. godine, napominjući da se postupak treba prekinuti onda kad je željena osobina uvedena u pasminu:
''Tamo gdje je 'nova' boja uvedena putem vanjskog križanja, odnosno gdje pasmina nije otprije imala poželjnu boju, originalna pasmina neće se nužno izmjeniti. Takav primjer je uvođenje crvene u sijamsku pasminu kako bi nastala obilježja u crvenoj boji.
Sijamska pasmina poznata je po svojim karakterističnim oznakama.
Uvođenje crvene boje iz druge pasmine ne mijenja prepoznatljive oznake pasmine. I dalje ostaje 'sijamska' i čistokrvno se uzgaja s karakterističnim pasminskim oznakama, odnosno čimbenici koji ne dopuštaju potpuno obojenje dlake nisu izmijenjeni.''

Uzgajivači red point sijamskih i boja iz nje proizašlih, isto kao uzgajivači sijamskih s tabby obilježjima, bili su jedni od prvih zagovornika fenotipa tj. uzgoja 'prema izgledu' mačke.
Njima su suprotstavljeni uzgajivači genotipa, odnosno mačaka s precima isključivo iste pasmine.
Razdvajanje ove dvije struje u uzgoju nastavlja se do današnjeg dana, u sijamskoj kao i u drugim pasminama.
Pritom genotipski uzgoj u pasminama s malim brojem mačaka upućuje uzgajivače na nužnost unutrašnjih križanja.

Vanjska križanja, poput uvođenja crvene mačke u sijamsku pasminu, omogućila su nastanak novih varijeteta i proširenje genske baze, ali su i donijela nove osobine koje je trebalo naknadno pročistiti.
Tako se kod sijamske mačke crvenih obilježja moralo poboljšati kvalitetu dlake, da bi se ponovno dobila glatka i polegnuta sijamska, a također je bilo poteškoća s prenošenjem gena duge dlake.

Mačke crvenih obilježja nose čokoladnu ili crnu (seal) gensku bazu; čokoladne se više cijene zbog toplijeg sjaja crvene boje.
Uzgajivači ipak moraju crvene ponovno uzgajati sa seal point mačkama zbog održavanja dobre plave boje očiju, usprkos 'hladnijem' crvenom tonu boje obilježja.
Crvena koja nosi crnu osnovnu boju ima čiste crne pjegice, crvena ili krem (maskirana plava) koja nosi čokoladnu boju, ima svijetlije pjege.
...
Danas je poznato da parovi kromosoma nose gene koji uvjetuju boju mačke.
Nasljeđivanje crvene boje je uvjetovano spolom, crveni mužjak može prenositi samo crvenu boju i to na ženske potomke, stoga je majka odlučna za boju.
Mačići se prepoznaju od 2 tjedna starosti po svjetlucavoj roza dlaci, kasnije crvena boja poprima zlatan sjaj.

Premda se smatra da kornjačevina mužjaci ne postoje, ipak su poznati vrlo rijetki primjerci. Ovi mačori ustvari predstavljaju genetsku abnormalnost (imaju dupli ženski gen) i većinom su sterilni. No tijekom povijesti uzgoja zabilježena je nekolicina plodnih sijamskih mužjaka s kornjačevina obilježjima.

Jedan od njih bio je Ch. Pr. Marilane Harlequin (1980.-1994.), seal kornjačevina mačor uzgajivačice Glende Ford, koji je stvarao seal point mačiće.
Njegove slike mogu se vidjeti na stranici Palantir.
...

Britanski GCCF danas dijeli sijamsku pasminu u tri skupine: jednobojna obilježja (Self-pointed); tigrasta obilježja (i tigrasta kornjačevina), te kornjačevina obilježja.
Varijante boja svrstavaju se u dvije grupe koje nose različite oznake.
Prva je sijamska s oznakom '24' tj. mačke s ne-aguti genima i bez narančastog gena (obilježja u crnoj, plavoj, čokoladnoj, lila, cimet, karamel, i fawn boji.)
Boje koje su se ranije smatrale nesvojstvenima sijamskoj pasmini, dobile su oznaku '32' (tigrasta, crvena, kornjačevina i krem obilježja).

Više o nasljeđivanju boja i nastajanju njihovih razrijeđenih varijanti: Crvena i crna boja.

Kompletna genetika sijamskih na stranicama uzgajivačnice Siau Tsj'oe Genetika (en).

Priča o mačkama sa cimetnom bojom.
Cimetna boja poznata je od ranog uzgoja crvenosmeđih abesinskih mačaka, ali je tek u novije vrijeme uvedena kod mačaka sijamskog/orijentalnog tipa.
Prvi eksperimentalni uzgoj pripisuje se britanskoj uzgajivačici M. Silson ('Southview') koja je uzgajala sijamske s tigrastim, crvenim i kornjačevina obilježjima.
U nakani da se stvori bijela sijamska mačka, uzgajivači su usporedili uzgoj zamorca kod kojih je crveni gen i himalajski uzorak stvarao albino primjerke; pretpostavljalo se da bi na isti način mogle nastati i bijele mačke.
No utvrđeno je da kod mačaka spoj crvenog gena i himalajskog uzorka ne stvara bijele mačke, već mačke crvenih obilježja.
Stoga se željelo pokušati s uvođenjem drugog crvenog gena, prisutnog u abesinskoj pasmini. Križane su seal point mačka i abesinski mačor, iz čega su nastali mačić i mačkica; njihovim međusobnim parenjem nastala je prva jednobojna cimetna orijentalna mačka Southview Pavane- po kojoj su se druge rane cimetne mačke nazivale 'pavanes'.
Pavane je bila registrirana kao havanska mačka, a daljnjim križanjima sa sijamskim mačkama nastale su sijamske cimetnih obilježja.
Problematično je bilo uvođenje američke bijele sijamske mačke ('albino sijamske') koja je u linije sa cimetnom bojom donijela recesivan gen bijele dlake; zbog odluke glavnog britanskog registra o nepoželjnosti recesivnog bijelog gena u uzgoju, priznavanje sijamskih sa cimetnim obilježjima bilo je odgođeno.
Drugi problem bio je gen duge dlake kojega je prenio abesinski praotac pasmine, mačor Tranby Red Tutankhamen; jedan od njegovih unuka bio je 'dugodlaka havana' i temelj jedne od linija britanske angore.
Uzgajivačima je trebalo preko dvadeset godina rada da uspostave pojedine linije sa cimetnom bojom koje nemaju recesivne bijele gene niti gen duge dlake.
...

Nove boje obilježja prepoznate su nedavno iako su postojala više desetljeća prije službenog prihvaćanja.
To pruža satisfakciju uzgajivačima koji su ustrajali na razvoju i učvršćivanju novih varijeteta; sve do službenog prepoznavanja, njihove su mačke mogle biti samo kućne ljubimice i nisu se mogle izlagati.
Danas su nove boje obilježja sve zastupljenije među 'starijim' varijetetima.

Mačke s tigrastim (tabby) obilježjima pojavljuju se u više varijanti:
Seal tigrasta
Plava tigrasta
Čokoladna tigrasta
Lila tigrasta
Crvena tigrasta
Krem tigrasta

Balineška mačka

Balineška je dugodlaka varijanta sijamske mačke, prva je registrirana još 1928., a priznata je 1961. godine.
Dugodlaka varijanta zahtijeva skladan par recesivnih gena duge dlake; kod ovih mačaka mogu se pojaviti sve boje obilježja prisutne kod kratkodlake sijamske.
Premda je balineška mačka poluduge dlake, u današnje vrijeme ima relativno kratku dlaku i ne razlikuje se suviše od kratkodlake sijamske, s izuzetkom bogatog repa 'perjanice'.

Sijamska mačka i druge pasmine

Jedinstveni colourpoint uzorak sijamskih mačaka oduvijek je fascinirao ljubitelje i uzgajivače, pa je sijamska mačka inicirala eksperimentalni uzgoj novih varijeteta ali i novih pasmina.
Sijamski uzorak dlake prenesen je u druge pasmine, tako je u već spomenutoj kombinaciji s perzijskom nastala himalajska mačka ili perzijska s obilježjima.
Uvođenjem colourpoint uzorka kod britanske kratkodlake mačke nastala je britanska s obilježjima.
Isto tako je i cornish rexu dodana sijamska colourpoint varijanta.

Javanska mačka poluduge dlake nastala je prije 1970. godine križanjem seal point sijamske i abesinske u Velikoj Britaniji (gdje se naziva angora).
Javansku mačku američki CFA prepoznaje kao orijentalnu dugodlaku, premda nije nastala od orijentalne kratkodlake mačke.

Druge pasmine nastale križanjem sa sijamskom su: tonkinška (sijamska i burmanska), snowshoe (sijamska i američka kratkodlaka) i ocicat (sijamska i abesinska).
Sijamska je sudjelovala i u nastajanju nove pasmine serengeti, zajedno s orijentalnom kratkodlakom i bengalskom mačkom.
U novije doba je sijamska s bijelim šapama i bijelim mrljama tijela prepoznata kao sejšelska mačka (seychelloise).

Orijentalna kratkodlaka koja se katkad smatra 'jednobojnom sijamskom' poznata je u Velikoj Britaniji od '50ih godina, američki CFA je priznaje 1973. godine.
Kratkodlaka orijentalna i sijamska pasmina danas se često zajedno uzgajaju.
Primjerice, orijentalna 'foreign lilac' (am. lavender) jednobojna mačka boje blijede lavande, nastala je od lilac point sijamske.
Također, u obnavljanju pasmine ruske kratkodlake mačke sudjelovala je sijamska s plavim obilježjima.
Nagađa se da je sijamska možda sudjelovala i u uzgoju svete birme.

Unatrag godinu dana američka TICA prepoznala je Thai pasminu, mačku tradicionalnog sijamskog tipa razvijenu od sijamskih i tajlandskih 'Wichien-Maat' mačaka.

Kratkodlaka s obilježjima (colorpoint shorhair) su varijeteti sijamske izvan četiri dozvoljene boje pri CFA, izvorno nastali križanjem sijamske i drugih kratkodlakih mačaka.
Kratkodlaka s obilježjima uključuje mačke jednobojnih crvenih i krem obilježja, te više varijanti tigrastih i kornjačevina obilježja.
...

Web adrese na kojima se može pronaći više informacija i fotografije pojedinih varijeteta:

GCCF klubovi
FIFe klubovi
The Siamese Cat Society of Scotland – vrlo lijepe fotografije svih varijeteta sijamske mačke.

Tehnike uzgoja

1. Linijski uzgoj ili 'line breeding'.
Križanje mačaka čije rodovnice uključuju linije koje su u srodstvu (uzgajivačnice).
Prednost je učvrščivanje već poznatih osobina prisutnih u linijama, križaju se linije koje su međusobno usklađene.
Pritom uzgajivači proučavaju rodovnice i izložbene rezultate mačaka; važno je dobro poznavanje mačaka i njihovog potomstva.

2. Unutarnje ili povratno križanje – 'inbreeding'.
Križanje mačaka koje su u međusobnom srodstvu, npr. otac-kćer, majka-sin, polubrat-polusestra, ujak-nećakinja, teta-nećak, djed-unuka, pradjed-praunuka itd.

Izbjegava se križanje bliskih srodnika (npr.brat-sestra, majka-sin itd.), preporuča se križanje daljih srodnika (npr. pradjed-praunuka, polubrat-polusestra itd.)
Pritom se već postojeće zajedničke osobine učvršćuju i pojačavaju, tj. intenziviraju se i pozitivne i negativne karakteristike.
Pretjerano unutarnje križanje može dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema i do zamiranja linije.

Ponekad se ista mačka koristi u raznim generacijama; radi se o pojedinoj mački, mužjaku ili ženki, koja stvara izuzetne mačiće stoga se koristi u više generacija iste linije.

3. Križanje ili 'outcross'.
Parenje mačaka iste pasmine koje nemaju zajedničke pretke.
Koristi se kad linijski uzgoj ili unutarnje križanje ne daje željena poboljšanja u uzgoju.

4. Vanjsko križanje – križanje različitih pasmina iste vrste.
Unosi nove osobine koje mogu biti i pozitivne i negativne.
Vanjsko križanje zahtijeva daljnje povratno, unutarnje križanje da bi se učvrstile poželjne osobine mačaka.